House of Flamingo za Valentinovo, 14. veljače, organizira premijernu izvedbu drag show programa "S.R.C.E. 2" u Klubu Močvara (Trnjanski nasip bb) s početkom u 20 sati. Show "S.R.C.E." time postaje tradicionalna zagrebačka queer anti-valentinovska noć koja će staviti osmijeh na lica i zagrijati dušu najhladnijih mizantropa, neovisno o njihovom ljubavnom i bračnom statusu!

Show program, za razliku od uobičajenih solo izvedbi, za ovu priliku sastavljen je od dueta HoF rezidentica. Spazam Orgazam, Roxanne, Colinda Evangelista i Entity; uz domaćine Flufenstanzu i Sorela, preves(la)t će publiku preko valova pop kulture u audio-vizualnom spektaklu dirljivom poput ljubavnog filmskog klasika. Izvedbe će varirati od srcedrapajućih balkanskih lakonotnih uspješnica do kompleksnih i emotivnih balada; a dio showa uključivat će i live pjevanje. Uz rezidentice kolektiva, publiku će u srijedu rasplesati i DJ tandem Vektor + Neonski.

"S.R.C.E. 2" održava se u sklopu redovnog godišnjeg programa "Tranđeli kulture" kolektiva House of Flamingo te je odgovor na manjak ponude queer kulturnih i izvedbenih sadržaja u Zagrebu i Hrvatskoj. Program nudi siguran prostor opuštanja i zabave queer parovima i pojedincima, koji na mnogim lokacijama za izlaske još uvijek zbog straha od predrasuda, ne mogu slobodno provoditi vrijeme sa svojim partnerima i partnericama. Dodatno, program nudi i nesvakidašnje scensko iskustvo umjetničke prakse draga koji je sastavnica kulturne i klupske ponude brojnih zapadnih metropola, a s kojom se hrvatska publika tek upoznaje.

Ulaznice za program mogu se preuzeti u Octopus piercing i tattoo studiju (Gundulićeva 31) čija donacija u pretprodaji (zaključno s 13. veljače) iznosi 30 kuna. Ulaznice će biti dostupne i na dan događaja na ulazu u klub s participacijom od 50 kuna.

Ususret Valentinovu razgovarale smo rezidenticama HoF kolektiva koje su odbile Gloriju i ekskluzivno za čitateljstvo Crol.hr-a podijelile svoje najintimnije tajne o dejtanju, ljubavi i prvim izlascima!

Koji bi vas valentinovski poklon najviše oduševio? Čime se može kupiti ljubav jednog HoF tranđela?
– Entity: Pa ustvari najbolji poklon ja dobivam svake godine, a to je da me svi kolektivno ostave na miru za Valentinovo da fino uživam u svom društvu. Prošle godine sam tu u jednadžbu negdje uvrstila i publiku. Rezultat te jednadžbe još nisam imala vremena riješiti, ali tu se negdje šunja.
– Roxanne: Ogledalo. Mene se vrlo lako kupi zapravo; nahrani me i daj mi nešto slatko.
– Colinda: Vrlo me je lako osvojiti. Dovoljan bi bio i običan Lexus, ako dolazi u kombinaciji s privatnim helikopterom.
– Spazam: Šamar od mame. Meni slobodno na buduće nastupe nosite teglu Nutelle i Tuc Tuc krekere.

Entity

Kad ste zadnji put bile zaljubljene i u što?
– Roxanne: U štikle. Za njih bar znam da me neće prevariti.
– Entity: Ako ću biti iskrena, radi se o ilegalnim supstancama s kojima dijelim inicijale pa ćemo neki manje iskren odgovor. Zadnji put sam bila zaljubljena kad sam pogledala ovaj noviji Marajin novogodišnji nastup. U onom ključnom trenutku pjesme "Hero" je pogodila notu u mom srcu, vatromet oko nje se upalio, a ja sam grcala u suzama. Htjela sam se popraviti gledanjem Britneyinog nastupa na istom showu, međutim tijekom gledanja toga sam se prisjetila gdje je bila prije točno deset godina i suze su krenule teći još više. Neugasiva ljubav. Popravljajte se nečim uz što niste emocionalno vezane.
– Colinda: Baby, svaki dan sam zaljubljena, vidiš li me?

Uvjerila sam se da ono što ja mislim da je savršen partner, nije uopće savršen partner. Baš kao i Madonna, Kylie, Maraja, Janet, Cher i ostale članice nas mršavih legendi. A i Bijonse mi sve smrdi da se rastala ali čeka novi album da nam to kaže

Kako izgleda vaš idealni dejt za Valentinovo?
– Roxanne: Idealni dejt za Valentinovo je dejt s publikom na SRCE 2.
– Colinda: Čula sam da je čak Mladen Grdović prebacio svoj koncert za Valentinovo na 10.2. Mislim da znamo zašto.
– Spazam: Osim S.R.C.E. 2, idealni dejt za Valentinovo je uz srećicu gledati S.R.C.E. 1 nastupe.

{youtube}NorZBSxURL8{/youtube}

Opiši svoj idealni outfit za prvi dejt.
– Entity: Htjela sam ovo odgovoriti s "bitno je da ti se vidi barem dio neke od erogenih zona", ali onda sam se sjetila da na ovom svijetu postoje i ljudi drukčijih konstitucija od moje. Ovisi tko se u što zaljubljuje. Ako idete na dejt s nekim kome je bitno jedino da vozite dobar auto, možete ličiti na klošara, jedini bitan dio outfita su ti ključevi od auta koje ćete ležerno otresti na stol.
– Colinda: Crne lateks rukavice preko lakta… *namig namig*
– Spazam: K’o od mame rođena je koncept kostima.

Prvi dejtovi su out, skačemo odmah na druge dejtove

Kako zamišljaš svog idealnog partnera/partnericu?
– Entity: Uvjerila sam se da ono što ja mislim da je savršen partner, nije uopće savršen partner. Baš kao i Madonna, Kylie, Maraja, Janet, Cher i ostale članice nas mršavih legendi. A i Bijonse mi sve smrdi da se rastala ali čeka novi album da nam to kaže.
– Colinda: Ima bujnu sijedu kosu, bradu i brkove, a kad se okrene vidiš sličicu bana Josipa Jelačića i malu katedralu. *evo, žmigam kao semafor već*
– Spazam: Da je stalno dostupan, kada se posvađamo da možemo zaboraviti da se to dogodilo, da živi sa mnom, da je prisustvovao u stvaranju mene, da je oženjen s mojom majkom, da mi je tata.

Colinda Evangelista

Što apsolutno ne treba raditi na prvom dejtu?
– Roxanne: Na prvom dejtu nipošto ne smiješ otkriti da već znaš čime mu se bave roditelji, na što je alergičan i da već imaš neki dick pic jer si provela istraživanje prije samog dejta.
– Entity: Lagati. I biti dosadan, ali nekima je to karakterna crta; a ako je išta napornije od dosadne osobe onda je to dosadna osoba koja pokušava biti zabavna. Fokusirajte se na ovo laganje.
– Colinda: Ništa. Prvi dejtovi su out, skačemo odmah na druge dejtove.

Čula sam da je čak Mladen Grdović prebacio svoj koncert za Valentinovo na 10.2. Mislim da znamo zašto

Dajte singl čitateljima ljubavni savjet.
– Roxanne: Ostanite singl.
– Entity: Ovo što je Roksana rekla. If it ain’t broke, don’t fix it.
– Colinda: Kad je u pitanju single, prvo mi na pamet pada hit single "Million Reasons", available on iTunes.
– Spazam: Ostanite singl! Meni je super. Da čuli ste dobro, ja sam singl.

Što je bolje, make up ili break up seks?
– Entity: Make up je super. Bez ovog "seks", to si možeš ostaviti. Vidi mene, drugu glavu imam s ovim make upom. Ne tu, ovu gore!
– Colinda: Na pitanje bih odgovorila protupitanjem, što je bilo prije: ku*ac ili jaje?
– Spazam: Bilo šta sa dedom. Tako dobijete jebeno nasljeđe. Hit.

Roxanne

Koji slijed cuge treba popiti nakon nekog prekida?
– Entity: Koje god hoćeš. Samo se pobrini da uz cugu ubaciš tu negdje i neke tablete za smirenje i neke za opuštanje mišića. Imam super recept, ako nekome treba nek mi se javi, neću ovako javno, mogu ošamutiti konja s tom miligramažom, netko će misliti da sam teška narkomanka.
– Roxanne: Nisam od cuge, ali mogu predložiti dobar slijed lajni.
– Colinda: Puno vode.

Za bivšeg te zaboli lijevo ili desno uho?
– Entity: Ajme, mislila sam da ćeš pitanje završiti sa "jaje". A za bivšeg; ne boli me ništa, nemam bivše. Ostaviš me - nikad upoznala osobu u životu. S mojim pamćenjem, vrlo dobro provodim ovu politiku.
– Colinda: Zaboli me nešto drugo, ako imam sreće. *namig*
– Spazam: Zaboli me šu*pak.

Na prvom dejtu nipošto ne smiješ otkriti da već znaš čime mu se bave roditelji, na što je alergičan i da već imaš neki dick pic jer si provela istraživanje prije samog dejta

Na posljednjem sam dejtu shvatila da... (dovrši rečenicu)
– Entity: ... da mi je posljednji i da imam pametnijih i produktivnijih stvari za raditi u životu. Znaš koliko ti je dosadno kad svako malo ideš na WC da se pogledaš u ogledalo da potrošiš malo tog bačenog vremena.
– Roxanne: ... da su Torte i to prije bili bolji.
– Colinda: Awww, jel to kao "posljednji dejt" jer nakon njega znaš da budeš tu osobu oženila? Takav još nisam imala.
– Spazam: Na posljednjem dejtu sam shvatila da sam mogla biti doma i dovršavati kostime i scenografiju za S.R.C.E. 2

Spazam

Grindr, Tindr ili Romeo?
– Spazam: Drveni grinder za srećicu.
– Colinda: Nerado reklamiram, ali... pauza.hr. Osim onaj jedan put kad su me izbacili sa stranice jer sam za username odabrala "josipalisac", što mislim da je totalno nefer i bezobrazno. Kao da Josipa ne može u jedanaest navečer naručiti pizzu (da, onu s motsarellllllommmmm koja se vuče po Jelačić placu).
– Entity: Nijedno. Imam samopoštovanja. Ustvari napiši da sam rekla onu neku za lezbe.

Kad su Jerry Nadeau i John Banvard 2010. preselili u dom za veterane u kalifornijskom gradu Chula Vista, svi su se pitali kakva je priroda njihova odnosa. "Kad smo se vjenčali, onda su saznali", kaže Jerry na početku priče o njihovoj ljubavi.

Upoznali su se 1993. kad su, kažu, obojica još bili "u ormaru". Jerry (72) je vijetnamski, a John (100) je veteran Drugog svjetskog rata, a Jerry kaže kako prije Johna nikad nije bio u ozbiljnoj vezi. Njih su dvojica zajedno 25 godina, a svoju su priču podijelili za StoryCorps.

"Kako bi bilo da me nikad nisi sreo?", pitao je Jerry Johna.

"I dalje bih bio usamljen. Bio bih posve izgubljen"; odgovara John.

Vjenčali su se 2013., a John kaže kako je bio iznenađen podrškom i prihvaćanjem: "Očekivao sam da će nas ismijati, a toga gotovo da nije ni bilo".

"Svadbenu svečanost smo upriličili u domu za veterane i šalili smo se kako je nesreća vidjeti 'mladu' prije vjenčanja", prisjetio se Jerry.

{youtube}EcnPzkBfJCU{/youtube}

Vjenčanje nije bilo glamurozno, štoviše, glavno jelo bili su hot dogovi. No obojica se prisjećaju kako su se osjećali kad su prvi put predstavljeni kao bračni par:

"Bili smo u kafeteriji i netko nam je prišao s obitelji rekavši. 'Ovo je Jerry Nadeau, a ovo je njegov suprug John'. Nikad prije to nisam čuo", ispričao je Jerry.

Dvojica staraca koji su pronašli ljubav izražavaju je toplo i jednostavno:

"Moj je život uz tebe potpun", John će Jerryju.

"Mogao bih i ja reći isto za tebe. Mislim da smo sretni zajedno kao i bilo koji drugi par koji se voli", odgovorio je Jerry.

Često su jedina žena u sobi za sastanke. Većina njih zarađuje manje od svojih muških kolega. Bore se protiv seksizma i diskriminacije u svojim područjima rada i na svojim radnim mjestima, čak i u tvrtkama kao što su Google ili Tesla. Biti žena u polju u kojem dominiraju muškarci može biti teško, ali biti lezbijka i raditi u tehnologiji je biti manjina unutar manjine.

Ovo je jedan od razloga zašto je osnovana organizacija Lesbians Who Tech & Allies. Godine 2012. aktivistkinja i poduzetnica Leanne Pittsford organizirala je prvo okupljanje za lezbijke koji rade u tehnološkim industrijama u baru u San Franciscu. S vremenom su se takva okupljanja počela organizirati češće, preselila u veće prostore, razgranala u druge gradove, a potom i u Europu.

Danas Lesbians Who Tech & Allies ima više od 30.000 članica i članova diljem svijeta u više od 37 podružnica, njihovi događaji pomažu ženama i rodno varijantnim osobama da pronađu ne samo buduće kolege, nego i poslove, mentore i investitore, kao i da povećaju vidljivost na tehnološkim radnim mjestima. Osim toga, pokrenuta je i stipendija koja pokriva 50% školarine za kodiranje kako bi se pojačao dotok različitih kandidata koji ulaze u tehnologiju. Svake godine u zajednicu stipendista prijavljuju se kandidati – LGBTQ žene, žene raznih rasa, transrodne i rodno varijantne osobe koje žele naučiti kako se kôdira. Stipendija je dobila ime po Edie Windsor, nedavno preminuloj menadžerici IBM-a i aktivistkinji, pionirki borbe za bračnu jednakost.

Na našim događajima ljudi se osjećaju kao da stvarno mogu pokazati svoje istinsko "ja"

Najnovija međunarodna manifestacija Lesbians Who Tech & Allies održana je u Londonu u studenom i, kao i obično, bila je otvorena je ne samo lezbijkama nego i njihovim prijateljima, muškim i ženskim saveznicima, transrodnim i rodno varijantnim osobama te kolegama svih rasa, a uključivala je govornike iz Amazona, Facebooka, IBM-a, BBC-a i Microsofta.

Sivan Kaniel, koja je radila u tehnološkoj industriji u Izraelu, Irskoj i Nizozemskoj, a bila je jedna od glavnih organizatorica londonskog okupljanja, povezana je s organizacijom od 2015., vodeći međunarodne događaje i okupljanja diljem Europe i Bliskog istoka. S nama je podijelila najnovije vijesti o Lesbians Who Tech & Allies, njihovim ciljevima u 2018., kao i svoje misli o LGBTQ u tehnološkoj industriji.

Koliko je ljudi sudjelovalo na londonskom okupljanju?
– Naš prvi londonski samit bio je potpuno rasprodan! Više od 220 queer žena i saveznika se pojavilo na vikend okupljanju, a došle su iz Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a, različitih zemalja Europe i Bliskog istoka.

Smatra se da je tehnologija, kao industrija, puno tolerantnija prema LGBTQ populaciji, zašto mislite da je to tako?
– To je vrlo dobro pitanje. Osjećam da tehnologija često okuplja ljude koji su vrlo kreativni, pametni i strastveno rade na poboljšanju života pomoću tehnologije. Pretpostavljam da to što se često radi "o proizvodu", a ne "o ljudima", čini ljude otvorenijima prema raznolikijoj okolini. Rekavši to, i iako tehnologija ima ovu otvorenu sliku svojih timova, osjećam da još uvijek imamo puno posla, kako u području tehnologije, tako i izvan njega, tako da tvrtke odražavaju ljude koji koriste njihove proizvode. Upravo zbog toga je stvaranje prostora poput Lesbians Who Tech & Allies vrlo važno. Na našim događajima ljudi se osjećaju kao da stvarno mogu pokazati svoje istinsko "ja". Naš cilj je da se s vremenom, kako se sve više ljudi i tvrtki pridružuje našim događajima, to prenosi iznutra prema van, i da više ljudi donosi istinsko sebe na svoja radna mjesta i podržava manje zastupljene skupine tijekom života.

Čudesno queer mjesto

Govoreći o različitostima, koje su vaše ideje za ulazak više žena u STEM discipline (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika)?
– Obrazovanje, obrazovanje, obrazovanje. Jedna od inicijativa koju s ponosom vodimo već treću godinu zaredom jest Stipendija za kodiranje Edie Windsor koja podržava queer žene koje žele naučiti kôdirati. Pokrenule smo stipendiju kako bismo izašle van okupljanja koje organiziramo i ojačali dotok raznih talenata koji ulaze u područje tehnologije. Naša stipendija čini školarinu za kodiranje dostupnom i omogućava stipendistima da ostvare veze s kolegama i dobiju mentorstvo od zajednice Lesbians Who Tech & Allies i drugih znanstvenika koji im mogu pružiti podršku tijekom školovanja i karijere.

Postoji li priča o povratnoj informaciji koju biste željeli podijeliti s našim čitateljima, možda o nečemu što je izraslo iz umrežavanja na jednom od vaših okupljanja?
– Proveli smo anketu s povratnim informacijama nakon našeg londonskog okupljanja i nekoliko odgovora koji su doista pogodili žicu bili su na jednostavno pitanje: "Što vam se najviše sviđalo na samitu?" Nekoliko ljudi je odgovorilo: "To što sam se osjećala normalno". Jedna osoba je rekla da je teško vratiti se u stvarni svijet nakon što je provela vrijeme na "čudesnom queer mjestu". Osobno nikad neću zaboraviti kako sam se osjećala prvi put kad sam ušla na međunarodno okupljanje LWT u Berlinu, nisam mogla vjerovati da je SVAKA osoba koju sam vidjela u toj sobi bila queer žena koja radi u tehnološkoj industriji, bilo je to nevjerojatno. Tijekom godina koliko sam uključena u LWT bila sam u mogućnosti susresti i raditi s hrpom pametnih i kreativnih žena iz svih dijelova svijeta, žena koje vjerojatno drugačije nikad ne bih srela, neke od njih s ponosom zovem prijateljicama, sa ženama koje su na mnoge načine moja lezbijska zajednica.

{youtube}PPixWsvqcK8{/youtube}

Važno je imati vremena za povezivanje

U Europi ste organizirali okupljanja u Berlinu i Londonu. Koji je sljedeći grad koji želite posjetiti (ili kontinent)?
– Trenutačno zaključujemo naš međunarodni plan za 2018. i imamo neke uzbudljive ideje! Naš fokus je osnažiti i izgraditi zajednice u kojima postoje velike tehnološke industrije i aktivne LGBTQ + ženske zajednice, a neka od imena koja imamo na umu za velike događaje su: Taipei u Aziji i Stockholmu u Europi. Ali... čula sam mnogo o hrvatskim plažama, tako da nikad ne znate, možda se i tamo zaustavimo!

Nakon dugog dana ispunjenog radionicama i predavanjima, što lezbijke na vašim okupljanjima rade da se zabave?
– Piju pivo. Lezbijke vole pivo. No šalu na stranu, uvijek nastojimo imati ravnotežu "ozbiljnih stvari" (razgovori u stilu TED-a, brza mentorstva, sajmovi karijera, itd.) i "zabavnih stvari". Naša okupljanja i međunarodni događaji odnose se na stvaranje vaše zajednice, da ljudi poput vas pronađu nove prijatelje s kojima će se ponašati kao geekovi, ili nešto popiti, ili učiti o različitim trendovima ili vrstama tehnologije, pa je važno imati vremena za povezivanje preko kave/pića/natjecanja u hula hopu/plesa.

Kaniel je zaključila intervju s pozivom čitateljicama Crol.hr-a: "Prije svega, silno vas želimo sve pozvati na naš sljedeće veliko okupljanje u San Franciscu od 1 do 3. ožujka. Dođite da biste bile sa svojima! 5000 + queer žena. Pojedinosti ovdje. Lesbians Who Tech& Allies trenutno traže lokalne vođe za pokretanje podružnice u Zagrebu, žele li se uključiti?Javite im se! Pojedinosti ovdje.

Američki olimpijac Gus Kenworthy u nedjelju na Zimskim olimpijskim igrama nije uspio ponoviti srebro u slopestyleu iz Sočija, ali je njegov povijesni poljubac s dečkom Matthewom Wilkasom uoči natjecanja postao viralan i u tren oka obišao svijet.

Taj je trenutak snimio i emitirao NBC.

"Nisam uopće imao pojma da nas snimaju televizijske kamere, ali mislim da je to sjajno. To sam htio napraviti u Sočiju prije četiri godine, ali se nisam usudio. Stoga je fantastično da to mogu napraviti danas, pred kamerama, i da je naš poljubac vidio cijeli svijet", komentirao je poslije Kenworthy kasnije.

Jedini način za slamanje homofobije je vidljivost

"Mislim da je vidljivost jedini način da se doista promijeni percepcija i slomi homofobija. To nije nešto što sam viđao dok sam bio dijete, nisam imao prilike vidjeti gej olimpijca koji ljubi svog dečka, a mislim da bi mi to olakšalo mnoge stvari. Zato se nadam da je ovaj naš poljubac pomogao drugima", dodao je.

Na novinarsko pitanje koje mu je olimpijsko iskustvo više značilo, osvajanje srebrne medalje dok je bio "u ormaru" ili živjeti autentično bez medalje, Kenworthy je odgovorio:

"Ako me sad pogledate vidjet ćete da nisam presretan, ali nisam ni žalostan, ne plačem. Doista sam ponosan što sam ovdje. Biti aut na ovim Igrama mi znači sve – sama činjenica da mogu biti to što jesam. Osvajanje medalje svakako bi bio 'šlag na torti', ali unatoč tome što mi je medalja izmaknula, bio je to prekrasan olimpijski doživljaj i sretan sam zbog momaka koji su medalje osvojili. Ne znam, možda mi se posreći drugi put", poručio je završno Gus Kenworthy.

Hrabro protiv homofoba Pencea

Podsjetimo, Kenworthy je zajedno s kolegom klizačem Adamom Ripponom žestoko kritizirao američkog potpredsjednika i voditelja američke olimpijske delegacije Mikea Pencea  zbog njegovih homofobnih stavova.

Obojica su interes javnosti za Olimpijske igre iskoristili i kako bi Pencea višekratno javno prozvali zbog njegove podrške "konverzivnoj terapiji" tj. “liječenju” homoseksualnosti, ograničavanja prava trans ljudi pod krinkom religijske slobode i niza drugih njegovih izjava i postupaka dok je bio guverner Indiane, a više o tome možete pročitati ovdje.

Rippon i Kenworthy su se nakon otvorenja ZOI-a zajednički fotografirali, još jednom prozvavši Pencea s porukom “We’re here, we’re queer, get used to it!”.

Na Instagramu i Twitteru su napisali da su “iznimno ponosni što predstavljaju SAD i LGBTIQ zajednicu” na Olimpijadi.

When you kiss your boyfriend at the #Olympics and the world DOESN’T FREAK OUT. #progress #lovewins #🌈🌈 pic.twitter.com/kuAmqzQWxQ

— jennymoss (@jennymoss) February 18, 2018

Hrvatska je zemlja dojma. Ako bi me netko pitao da jednom riječju opišem Hrvatsku, siguran sam da bi ta riječ bila "dojam". Kad bi me netko pitao čime se Hrvati najviše bave, do čega im je najviše stalo u životu, u kojem su sportu najuspješniji, u što vjeruju, što ih motivira, čega se najviše plaše, koja poljoprivredna kultura najbolje uspijeva na hrvatskom tlu, koji je najuspješniji hrvatski izvozni proizvod, ja mu ne bih mogao preciznije, univerzalnije, jednostavnije i točnije odgovoriti na svako od ovih raznolikih pitanja. Pitanja stotinu, a odgovor je uvijek jedan. Dojam.

On ne dijeli Hrvate po mjestu rođenja, vjeroispovijesti, političkom i seksualnom spektru. Ravnodušan je na razinu edukacije, socijalni status, stanje na bankovnom računu, poznanstva, krvna srodstva i stranačka vodstva. Svejedno mu je tko je bio na kojoj zaraćenoj strani, je li netko rođen u domovini ili vani, kojeg je netko spola i kakvu ima kosu, diže li mu se ruka na kukasti križ ili na bandieru rossu.

Političarima je bitno ostaviti dojam da poštuju demokratske procese, da su kompetentni, da se zalažu za društvo znanja i doista žele raditi za opće dobro. Bito je ostaviti dojam da pravni sustav funkcionira, da je neovisan od bilo kakvih utjecaja i da se isključivo vodi strukom i sudskom praksom. Potrebno je ostaviti dojam da zdravstveni sustav funkcionira, da se čovjek u bolesti može pouzdati u kompetenciju liječničkih stručnjaka i sigurnost sustava u koji svaki mjesec uplaćuje nezanemariv iznos osobnog dohotka.

Političari su toliko nesposobni da ne bi pobijedili ni na proglašenju najnesposobnije osobe na svijetu

Nije naodmet niti stvoriti dojam da je školstvo kvalitetno, da proizvodimo vrhunske stručnjake u gotovo svim poljima, te da idemo u korak sa svijetom i tehnološkim napretkom. Desničari, također, žele postići dojam da su kulturiji i da su manje krkani od onoga što doista jesu. Ljevičari se trude ostaviti dojam da su pametniji, otvoreniji i napredniji nego jesu. Uspješni poduzetnici žele stvoriti dojam da su doista uspješni, da je potrebno samo zasukati rukave, vjerovati u sebe, biti dobar u tome što radiš i uspjeh će doći.

Novine i novinari čeznu za dojmom o tome kako su neovisni, istinoljubive moralne vertikale, kojima je sloboda tiska najvažnija stvar na svijetu. To i Japan. Dojmu je suprotnost suština, ono što jest. Ono što jest ne ovisi o dojmu i nije podložno individualnom tumačenju. A suština je takva da političari poštuju demokratske procese samo kad njima idu u prilog. Suština je takva da je jedina kompetencija koju su savladali gutanje govana i uvlačenje u guzicu. U svakom okruženju u kojem se takve kompetencije ne traže, oni bi čak i na proglašenju najnesposobnije osobe na svijetu osvojili drugo mjesto.

Onaj tko postane stručnjak u nečemu, bit će to unatoč hrvatskom školskom sustavu, ne zbog njega

Toliko su nesposobni. A rad za opće dobro ne postoji, jer kad je gutanje govana i uvlačenje u guzicu jedino što znaš, tad je i cilj jedan, doći u poziciju da drugi na tebi vježbaju te vještine. Rječnik tako ne definira opće dobro. Ono što dojam ne može sakriti jest da pravni sustav ne funkcionira, sudovi su spori i sami su sebi svrha. Zakoni nisu jednaki za sve, nego su podložni individualnim tumačenjima. Suci su korumpirani i rodijački povezani, a provođenje zakona ovisi o društvenom i imovinskom značaju neke osobe.

Tužiteljstva su nekompetentna i/ili korumpirana, a zbog tih karakteristika optužnice za kaznena djela padaju zbog proceduralnih pogrešaka. Suština potvrđuje i da zdravstveni sustav ne funkcionira. Ne funkcionira zato što se plaća usluga koje nema.

Uslugom se ne može nazvati nešto zbog čega je svačije liječničko, navodno stručno, mišljenje uputno provjeriti kod drugog liječnika i, često, dobiti upravo suprotno mišljenje. Sustav ne funkcionira ako se na njega ne možeš osloniti. Ne funkcionira kad ono što ti sustav jamči možeš dobiti samo ako ideš protiv sustava. Nalaženjem veze ili prelaskom u privatno zdravstvo.

Suština je da iz škola izlaze zombiji

Funkcioniranje privatnog zdravstva nije znak funkcioniranja javnog zdravstva. Liječnici su nekompetentni, a oni kompetentni trpe i rade za one koji su nekompetentni. Ubijaju se u smjenama, popravljaju sranja svojih "kolega" ili jednostavno sreću nađu zapadno od Bregane. Suština pokazuje da su hrvatska sveučilišta na sve nižim granama i u regionalnim, kamoli svjetskim razmjerima.

Hrvatsko školstvo ne proizvodi stručnjake u poljima u kojima su oni potrebni čak i u Hrvatskoj, da ne govorimo o zapadnim zemljama u kojima se traže znanja i kompetencije koje u Hrvatskoj zvuče kao psovka. Hrvatsko školstvo je nazadno, inzistira na nazadnim znanjima i metodama kojima je jedina svrha stvoriti dojam. Dojam da nešto znamo i da nešto vrijedimo. To je samo dojam.

Suština je da iz škola izlaze zombiji koji nisu u stanju čitati s razumijevanjem, kritički razmišljati. Zombiji slijepi za lijepu pjesničku sliku, proznu igru riječima, uzbudljiv potez kistom ili glazbeni sklad; matematika ih uzbuđuje samo kad slažu koeficijente u kladionici, a jedinu korist kemije vide kad u birtiji naruče gemišt. Onaj tko postane stručnjak u nečemu, bit će to unatoč hrvatskom školskom sustavu, ne zbog njega.

Nije naodmet niti stvoriti dojam da je školstvo kvalitetno, da proizvodimo vrhunske stručnjake u gotovo svim poljima, te da idemo u korak sa svijetom i tehnološkim napretkom. Desničari, također, žele postići dojam da su kulturiji i da su manje krkani od onoga što doista jesu. Ljevičari se trude ostaviti dojam da su pametniji, otvoreniji i napredniji nego jesu

Desničarsko stanje stvari govori da tim spektrom, unatoč dojmu, caruju maloumni neartikulirani idioti, značajno kognitivno zakinuti, koji čak niti putokaz za Zagreb nisu u stanju pročitati bez slovkanja, a jedino što ih zanima jest skrojiti svijet po svojim maloumnim kriterijima. Ljevičarsko stanje stvari govori da tim spektrom vladaju anemični vikend-revolucionari koji misle da je Karl Marx jedan od američke komičarske braće, a svoju ograničenost i plošnost skrivaju iza ljevičarskog deklariranja. Misleći valjda da time automatski postaju napredniji, promišljeniji, uzvišeniji, načitaniji i artikuliraniji idioti od desničarskih pandana.

Hrvati se gotovo isključivo bave dojmom o sebi

Poduzetničko stanje stvari, za razliku od dojma, kaže da većina poduzetnika nije uspješna, osim ako se uspjehom smatra politička podobnost, kriminalno "snalaženje" u privatizaciji, rodbinske veze, šverc oružjem ili humanitarnom pomoći. Ili činjenica da je tvoj bivši direktor, član Uprave ili Nadzornog odbora postao ministarski namještenik u novoj vladi. I ako u međuvremenu slobodno tržište nije postalo sinonim za državu pa se "uspješno poslovanje na slobodnom tržištu" sad zove "uspješno poslovanje s državom", a naručeni članak postaje priča o uspjehu.

Kad sam kod novinara, suština je takva da uglavnom nema govora o neovisnosti i istinoljubivosti. Ponajviše ima govora o pamfletnom novinarstvu u čast svim onim političkim moćnicima, gospodarstvenicima koji su se "dobro snašli u privatizaciji", nedokazanim kriminalcima i svim ostalim samoprozvanim uglednicima koji novinare i njihove redakcije zapravo šakom ne drže ni za što, a držali bi ih za muda kad bi ona postojala tamo gdje se u pravilu nalaze.

Ono što dojam ne može sakriti jest da pravni sustav ne funkcionira, sudovi su spori i sami su sebi svrha. Zakoni nisu jednaki za sve, nego su podložni individualnim tumačenjima. Suci su korumpirani i rodijački povezani, a provođenje zakona ovisi o društvenom i imovinskom značaju neke osobe

Tamo gdje nema muda, prestaje postojati suština, ono što jest. A tamo gdje nema suštine, ostaje jedino bavljenje dojmom. Budući da se Hrvati gotovo isključivo samo dojmom o sebi i bave, može se zaključiti da živimo u uškopljeničkom društvu. Uškopljeni, u strahu od samih sebe, naučeni na svim razinama i u svim segmentima društva da radimo na dojmu drugih o sebi. Kao naciji skakutavih eunuha, anatomski zakinutih, lakše nam je boriti se za vlastito pravo na tuđi dojam o tome kakvi nismo. Biti kakvi jesmo bez obzira na tuđi dojam, za to su ipak potrebna muda. Tako nas barem uče.

U takvom uškopljeničkom društvu rasli su i pederi. Jedino što pederi odrasli u uškopljeničkom društvu mogu proizvesti jest uškopljenički pederluk. To ne čudi, budući da nitko ne može nekoga podučiti onome što niti sam ne zna.

Uškopljenički pederluk u svojoj najgoroj varijanti rezultira homofobijom. Isticanjem onoga što nije, kako bi se sakrilo ono što jest. Stvaranjem dojma. U nešto uspješnijem slučaju, uškopljenički pederluk rezultira "samo" životom u strahu zbog vlastitog pederluka. Strah koji se hrani isključivo razmišljanjem o ostavljanju dojma kod drugih.

Emancipacija dojma

Koji dojam kod drugih ostavlja nečiji, u ovom slučaju vlastiti, pederluk, ostavlja li to dojam pedera ili čovjeka, kakav dojam se postiže na ulici, poslu, u školi ili kod rodbine. Hoće li pederluk nekoga u tuđim očima učiniti manje vrijednim. Mene, u ovom slučaju, kod drugih, u istom slučaju. Paničan bijeg od uloge tipičnog pedera ili u ulogu tipičnog pedera.

U oba slučaja, glavni pokretač je ostavljanje dojma kod drugih onime što nisi. Inače se ne bi zvala uloga. Najuspješnija verzija uškopljeničkog pederluka rezultira emancipacijom. Ona koju uškopljenički pederluk izjednačava s pravom na je*anje s kim te volja. U svoja četiri zida, naravno, nismo životinje. Emancipacija koja nije dobacila dalje od jednogodišnjeg odlaska na Pride. I želje da se brojem seksualnih partnera i dugotrajnošću veza, ili njihovim nedostatkom, ne postigne ništa.

Hrvatsko školstvo ne proizvodi stručnjake u poljima u kojima su oni potrebni čak i u Hrvatskoj, da ne govorimo o zapadnim zemljama u kojima se traže znanja i kompetencije koje u Hrvatskoj zvuče kao psovka. Hrvatsko školstvo je nazadno, inzistira na nazadnim znanjima i metodama kojima je jedina svrha stvoriti dojam da nešto znamo i da nešto vrijedimo

Osim, naravno, vječnog dojma kod drugih. Stari da su još uvijek toliko dobri pa su uspjeli okrenuti nekog mladca, sve u misiji za željenim dojmom o sebi. Mladci da su već sad toliko dobri i na toj razini, pa su uspjeli okrenuti nekog zrelog i naočitog, sve u misiji za željenim dojmom o sebi. Seksualni neobuzdanici žele prikazati da vode ljubav strasno rjeđe nego što je istina, sve u misiji za dojmom kod drugih da doista sebe i druge ne vide isključivo kao komad mesa. Pa i eunuh, na kraju, čezne da ljudi misle da i on ponekad umoči, premda, svjesni smo svi, baš i nema što umočiti. Čak i da ima gdje.

Priznat ćete, tvrdnja o bogatom seksualnom životu eunuha bila bi nešto poput bajke. Čudesna priča u kojoj je sve moguće. Priča u kojoj dobro pobjeđuje zlo, članom HDZ-a postane netko inteligentniji od konzerve mesnog doručka, a eunusi sladostrasno uživaju u čarima seksa. Za onog tko bi vam tu priču ispričao, mislili biste ili da je bujne mašte ili da je sišao s uma.

Ako ne vjerujemo u takve budalaštine, zašto onda vjerujemo u to da eunusi mogu proizvesti išta drugo osim uškopljeničke emancipacije? Time nije moguće proizvesti čak niti dojam emancipacije. Jedino što se postiže je emancipacija dojma.

U Rusiji se prije nekoliko dana pojavio video koji građane poziva da izađu na predstojeće predsjedničke izbore koji će se održati u ožujku. Iako nije službeno potvrđeno tko ga je naručio, oporba je video, zbog homofobnog i ksenofobnog sadržaja, povezala s Vladimirom Putinom i institucijama koje kontrolira. U videu se Ruse zastrašuje time da će Rusija, ako ne izađu na izbore, postati gay-friendly zemlja u kojoj će biti uvedena vojna obveza i za pedesetogodišnjake.

Trominutni video koji se na društvenim mrežama pojavio u petak i subotu odgledali su milijuni ljudi. Za njega su angažirani profesionalni glumci, no na pitanje tko je naručitelj videa, odgovorili su da ne znaju, javlja Guardian.

Noćna mora s gejevima

Video započinje scenom u kojem žena želi naviti budilicu kako ne bi prespavala izbore. Muž joj se ruga tvrdeći da će se predsjednik izabrati i bez nje. Muž te večeri sanja da im na vrata dolazi vojni zapovjednik s dva vojnika, od kojih je jedan crnac, i novače ga. Kad im pokuša objasniti da su mu 52 godine, odgovaraju mu da je dob za regrutaciju podignuta na 60 godina. Došavši u kuhinju, zatječe tetoviranog gej muškarca kako turpija nokte.

Kad upita ženu tko je on, ona ga podsjeća da su po novim zakonima Rusi obvezni primati gej osobe koje su napustili partneri. Izbezumljen, muž otrči na toalet gdje mu interfon poručuje da je vrijeme koje može provesti na zahodu ograničeno. Muškarac se uznemiren budi i pored sebe pronalazi gej muškarca iz sna. Nakon toga se doista probudi, odmah budi i ženu, nagovarajući je da odu glasati prije nego što bude prekasno.

{youtube} 4J0sLL2FC4k{/youtube}

Novinari bliski oporbi vjeruju da je video naručio ili sam tim koji vodi Putinovu kampanju ili Središnje izborno povjerenstvo koje kontrolira država jer Putin priželjkuje veliku izlaznost koja bi potvrdila njegovu legitimnost. Aleksej Navalnji, vođa oporbe koji se kandidirao za izbore, ali je Središnje izborno povjerenstvo odbacilo njegovu kandidaturu, pozvao je Ruse da bojkotiraju izbore nazvavši ih namještenima.

Igranje na kartu homofobije

Putinov je slogan: "Jak predsjednik. Jaka Rusija". I opozicijski portal Meduza optužio je tvorce videa da pokušavaju prestrašiti Ruse i primorati ih da glasaju igrajući na kartu raširene homofobije i ksenofobije.

Putinovi su protivnici na izborima koji će se održati 18. ožujka Pavel Grudinjin iz Komunističke partije i Ksenija Sobčak, liberalna novinarka koja podržava LGBT prava. Sobčak je nazvala video poticajem na mržnju prema diskriminiranoj ruskoj LGBT zajednici: "Prema mom mišljenju, svakom se možemo smijati. I Hitleru i LGBT osobama. Ali izložiti LGBT osobe prijetnji u homofobnoj zemlji, to nije smiješno".

Glasnogovornik Središnjeg izbornog povjerenstva izjavio je da ono nema veze sa spornim videom. Putinov glasnogovornik nije bio dostupan za komentar. Podsjetimo, Putin Rusijom vlada od 2000. Osam je godina bio predsjednik, potom četiri premijer, a sada je u tijeku njegov treći predsjednički mandat koji traje šest godina.

Nakon više nego uspješnog crowfundinga za slikovnicu "Moja dugina obitelj", udruga Dugine obitelji kreće s novim grupama podrške za LGBTIQ* roditelje te one koji to žele postati i njihove obitelji. Tim smo povodom o važnosti povezivanja, predrasudama u hrvatskom društvu, političarima koji smatraju da "društvo nije spremno" za istospolne obitelji s djecom i sličnim temama razgovarale s psihologinjom i aktivistkinjom te voditeljicom spomenutih grupa podrške Mateom Popov i nekima od sudionika.

Podsjetimo, Dugine obitelji, udruga LGBTIQ* roditelja, onih koji to žele postati i njihovih obitelji, kao neformalna organizacija nastala je iz psihološke grupe podrške koja je prvi put održana 2011. godine. To je za sudionike grupe značilo po prvi puta upoznati druge LGBTIQ osobe koji su ujedno i roditelji ili to žele postati. Nakon ciklusa grupa podrške, ova se grupa nastavila neformalno sastajati i družiti.

Matea Popov ističe kako istraživanje na Duginim obiteljima u Hrvatskoj pokazuje da je unutar te populacije potrebno međusobno povezivanje, dijeljenje iskustva i podrška. Naime, većina roditelja u istraživanju barem povremeno treba veću ili manju podršku drugih vezanu uz različite aspekte funkcioniranja obitelji, partnerske odnose, seksualnu orijentaciju i autanje, kao i uz roditeljstvo i specifične probleme s kojima se susreću kao LGB osobe u roditeljskoj ulozi.

Bez coming outa nema senzibilizacije društva

"U istom istraživanju, sudionici i sudionice koji su bili uključeni u grupu podrške LGBT roditeljima i onima koji to žele postati tada neformalne inicijative Dugine obitelji, tvrde da je takva vrsta podrške i prepoznavanja korisna i potrebna. Istovremeno, većina sudionika i sudionica istraživanja koja nije bila uključena u ovakav oblik podrške pretpostavlja da bi im on pomogao da se osjećaju bolje prihvaćenima, prepoznati, voljeli bi s drugima razmijeniti iskustva, doživljaje, savjete i perspektive. Strana istraživanja također kao zaštitni faktor za LGBTIQ* obitelji navode povezanost sa LGBTIQ* zajednicom i drugim duginim obiteljima", objašnjava.

Matea upozorava i kako su LGBTIQ* osobe jako naviknute na konstantnu količinu stresa, strepnje, straha, opreza i nepovjerenja u svoje socijalno okruženje, i to toliko da ni same to više ne primjećuju:

"Ipak, taj stres postoji i itekako utječe na nas. Taj kronični i društveno uvjetovani stres uobičajen je kod ranjivih i manjinskih skupina u društvu, kao što je LGBTIQ* zajednica. Manjinski stres nas čini podložnijima raznim psihičkim tegobama poput depresije, anksioznosti i ovisnosti. Dovoljno je reći da posljednje istraživanje udruge Zagreb Pride (2013.) pokazuje da je čak 73,6% ispitanih LGBTIQ* osoba doživjelo neki oblik nasilja. Ipak, postoje načini kako umanjiti i ublažiti manjinski stres, a to je sudjelovanje u grupama podrške. Naime, povezanost s LGBTIQ* zajednicom zaista jest jedan od načina na koji se manjinski stres može ublažiti i na koji možemo podržati sebe i druge u sličnim životnim okolnostima".

Bez obzira na to iz kakvih obitelji dolaze, s koliko članova, koje religije, koje nacionalnosti, gdje žive, koliko godina imaju, bez obzira na sve ono što ih razlikuje od drugih obitelji, učimo djecu da budu ponosna na svoju obitelj

Ipak, izvan zaštićenog okruženja unutar grupa podrške, dugine obitelji moraju funkcionirati u svakodnevnom životu, a to je često prostor borbe protiv predrasuda. Uz pretpostavku da je onima u većim gradovima ipak nešto lakše, pitamo Mateu što bi savjetovala obiteljima i/ili pojedincima u manjim sredinama gdje im nisu dostupne nikakve grupe podrške?

"Najbolji lijek protiv predrasuda je vidljivost. Nažalost, bez coming outa nema senzibilizacije društva. Osobni kontakt jako pomaže u senzibiliziranju okoline te u normaliziranju naših obitelji. Zamislite da su svi naši političari, političarke i javne osobe aut, koliko bi samo to doprinijelo senzibilizaciji društva! Većina predrasuda prema duginim obiteljima proizlazi iz nepoznavanja takvih obitelji i posljedično raznim fantazijama o tome kako te obitelji izgledaju. Kad nas upoznate, shvatite da smo jednako zabavni i dosadni, topli i naporni kao i svi ostali parovi i roditelji te da se u našim obiteljima također vode bitke oko pisanja domaćih zadaća i pospremanja kreveta", kaže.

Bake i djedovi kao saveznici

Osim spomenutog, važna je i komunikacija s djecom o različitosti njihovih obitelji. I ne samo to, jer kako djeca odrastaju, dolazi se u kontakt s osobljem u vrtićima i školama, liječnicima i slično.

Matea kaže kako je djeci najvažnije poslati poruku da se ne srame svojih obitelji.

"Bez obzira na to iz kakvih obitelji dolaze, s koliko članova, koje religije, koje nacionalnosti, gdje žive, koliko godina imaju, bez obzira na sve ono što ih razlikuje od drugih obitelji, učimo djecu da budu ponosna na svoju obitelj. U tom smislu je jako važno od početka vrlo otvoreno razgovarati s njima o različitostima, naravno, prilagođeno djetetovoj dobi. Kako? Jedna od ideja je nedavno izdana slikovnica no, univerzalna formula ne postoji, pa je odgovor – onako kako najiskrenije možemo", poručuje.

Dodaje kako osoblje u vrtićima/školama i drugim institucijama ima jako važnu ulogu u odgojnom i obrazovnom procesu i smatra da ih je potrebno upoznati s okruženjem u kojem dijete odrasta. Dakako, kaže Matea, očekuje se da je osoblje stručno i dužno djelovati u skladu sa zahtjevima radnog mjesta, a ne vođeno predrasudama: "Ukoliko ovo nije slučaj, uvijek imamo pravo reagirati i zatražiti zaštitu naših obitelji od nadležnih institucija".

Nažalost, bez coming outa nema senzibilizacije društva. Osobni kontakt jako pomaže u senzibiliziranju okoline te u normaliziranju naših obitelji. Zamislite da su svi naši političari, političarke i javne osobe aut, koliko bi samo to doprinijelo senzibilizaciji društva

U duginim obiteljima, naravno, ima i baka i djedova te članova šire obitelji. Zanimalo nas je kako LGBTIQ* pojedinci koji odluče imati djecu "nekonvencionalnim" načinima mogu o tome razgovarati sa svojim roditeljima? Imaju li iskustva s bakama i djedovima u duginim obiteljima i mogu li i oni postati saveznici?

"Bake i djedovi se obično ponašaju dosljedno, oni koji su prije prihvaćali LGBTIQ* članove i članice obitelji, takvi i ostanu. Oni koji nisu, nažalost, propuste priliku uživati u svojoj novoj ulozi bake ili djeda. Ono što ne mogu naglasiti dovoljno jest da smo svi mi u sebi nosimo malo društvene homofobije te da je uloga nas, LGBTIQ* osoba, da informiramo, educiramo, senzibiliziramo i radimo na odnosima koji su nam važni i vrijedni. Konkretno ovo znači da trebamo bakama i djedovima dati vremena za prihvaćanje i u tom vremenu biti na raspolaganju za sva njihova pitanja, nedoumice, dileme i teške osjećaje, te ih pokušati razumjeti i ne osuđivati zbog njihove homofobije. Vjerujem da nam na ovaj način veliki broj baka i djedova mogu postati pravi saveznici!", smatra Matea.

Bilo društvo spremno ili ne, mi smo tu

Već smo mnogo puta od političara koji inače slove kao liberalni (ili se barem takvima predstavljaju) i koji su se, primjerice, zalagali za donošenje Zakona o životnom partnerstvu, čuli kako nisu za posvajanje djece u istospolne obitelji jer "društvo nije spremno". Zanimalo nas je što misli Matea, kad će i kako društvo "postati spremno" i kako se to uopće mjeri? Jer ako oni koji imaju moć odlučivanja i donošenja zakona "peru ruke", tko će onda mijenjati klimu u društvu?

"LGBTIQ* parovi su sad i ovdje. Bilo društvo spremno ili nespremno, jedno je sigurno – mi smo već sad obitelj. LGBTIQ* osobe bile su i jesu roditelji i kao takvi ne pitaju nikoga za dopuštenje! Ono što očekujemo od zakonodavca jest da se brine za dobrobit djece te da ih zaštiti od raznoraznih paljenja slikovnica i drugih nasilnih i neprijateljskih poruka koje od društva dolaze, kao što očekujemo i da se naš obiteljski život prepozna te da uživa jednaka prava koja uživaju i druge obitelji", kaže.

Većina predrasuda prema duginim obiteljima proizlazi iz nepoznavanja takvih obitelji i posljedično raznim fantazijama o tome kako te obitelji izgledaju. Kad nas upoznate, shvatite da smo jednako zabavni i dosadni, topli i naporni kao i svi ostali parovi i roditelji te da se u našim obiteljima također vode bitke oko pisanja domaćih zadaća i pospremanja kreveta

Ipak, jedan od važnih i nužnih alata u borbi za ravnopravnost i prihvaćanje jest i vidljivost, no u Hrvatskoj dugine obitelji zasad uglavnom nisu spremne istupati u javnosti. Kad će se i kako to promijeniti, što je potrebno da bi netko napokon "prelomio"? Lijepo je i poželjno imati podršku javnih osoba, no ona sama po sebi nije dovoljna.

Matea smatra kako LGBTIQ* osobe trebaju podršku u coming outu. Ukoliko nas coming out košta radnog mjesta, karijere ili fizičke sigurnosti, onda ne možemo svi biti slobodni niti voljni biti aut. Ipak, sve više LGBTIQ* osoba je aut i sve više osoba je voljno riskirati radna mjesta, fizičku sigurnost, diskriminaciju, društvenu stigmu itd., kako bi mijenjali društvo nabolje, ali ističe i kako je kod duginih obitelji odgovornost drugačija:

"U duginim obiteljima ne riskiramo svoju karijeru, sigurnost i stigmu već direktno izlažemo dijete, a to nije nimalo laka odluka. Nadam se da ćemo zajedno, kao društvo, uspjeti dati više podrške drugim obiteljima, kako bi se osjećale dovoljno sigurno da se mogu autati".

Zanimalo nas je i što najviše muči dugine obitelji u Hrvatskoj i one koji tek žele postati roditelji? Koje su njihove najčešće dileme?

Matea misli da je najveća muka LGBTIQ* roditelja i onih koji to žele postati upravo odsustvo zakonske zaštite obiteljskog života LGBTIQ* osoba. Konkretno, kaže, dileme počinju s tim "kako?", budući da unutar Hrvatske nemamo dovoljno mogućnosti za ostvarivanje roditeljstva, nadalje, s pitanjima poput "ako nisam biološki roditelj, što sam i tko štiti moja prava?", do toga "kako, kada i kome se autati?".

Ako sjedimo i čekamo da se netko drugi izbori za naša prava, osudili smo se na neuspjeh

Kako su grupe podrške zasad dostupne samo u Zagrebu, zanimalo nas je postoji li mogućnost da grupe podrške i/ili edukacija postanu dostupni i u drugim dijelovima Hrvatske?

"Nadam se da postoji. Odgovornost za to leži na lokalnoj LGBTIQ* zajednici. Nažalost, ako sjedimo i čekamo da se netko drugi pobrine za naše potrebe i da se bori za naša prava, bojim se da smo se osudili na neuspjeh. Na svakoj LGBTIQ* osobi je malo odgovornosti za to da djeluje na svoju okolinu i da djeluje sukladno svojim potrebama – ako je potreba grupa podrške, da je se organizira". smatra Matea.

Budući da je tema istospolnih obitelji s djecom upravo zahvaljujući slikovnici "Moja dugina obitelj" došla u fokus mainstream medija, pitamo Mateu je li zadovoljna načinom na koji oni obrađuju te teme. Kaže kako je iznenađena interesom i dodaje: "Rekla bih da uvijek ima mjesta za poboljšanje, no generalno sam zadovoljna",

Bake i djedovi se obično ponašaju dosljedno, oni koji su prije prihvaćali LGBTIQ* članove i članice obitelji, takvi i ostanu. Oni koji nisu, nažalost, propuste priliku uživati u svojoj novoj ulozi bake ili djeda

Osim Matee Popov, razgovarali smo s i dvoje sudionika grupa podrške. 32-godišnja Ivana sudjeluje od početka i kaže kako je to bio odličan izvor informiranja za nju koja je u to vrijeme tek razmišljala o majčinstvu.

"U grupi ima pojedinaca i parova različitih profila te svatko svojim iskustvom doprinosi nadopunjavanju slagalice raznolikosti duginih obitelji. Baš zato što sam ja dobila ono što sam trebala kako bih krenula u realizaciju, tako mi je želja prenijeti svoje iskustvo i prikupljene informacije drugima. Bilo da su to informacije o metodama začeća, kontakti klinika ili okvirne cijene pregleda/postupaka", priča Ivana.

Kaže i kako ima podršku okoline u obliku savjeta, potpore i želje da uspije, obećanja da ne mora kupovati ništa od robice za bebu i slično. Dodaje i kako ljude većinom zanima način na koji želi dobiti dijete, pa priča krene u tom smjeru. Kako je inseminacija s anonimnim darivateljem još uvijek relativno nepoznata metoda, nakon prvog dojma nevjerice da je taj način uopće moguć, znatiželja nadjača sve druge komentare te na kraju dobije većinom "Sretno!“.

Zakoni su diskriminatorni pa je samo jedan otac u našem slučaju prepoznat kao roditelj. Drugi tata ne postoji. Ili recimo, zaboravite na e-dnevnik za dvojicu tata. Ne mogu preskočiti i činjenicu o diskriminaciji kod posvajanja djece od strane istospolnih partnera

Njezina je majka, kaže, prije mislila kako će Ivaninu djetetu biti teže u životu, da će ga djeca u vrtiću ili školi zadirkivati te da će kad-tad poželjeti upoznati svog biološkog oca: "Kako su moji koraci sve konkretniji, tako se i ona 'smekšala' te je čak i otvorila opciju da će pričuvati dijete ako zatreba. Sve više vjerujem da će joj u prvom planu biti šepuriti se po kvartu s unučetom nego nekonvencionalni način na koji je začeto", šali se Ivana.

Spremna sam biti majka i napravit ću sve da se to i ostvari

Kaže i kako ne postoji ništa što bi je obeshrabrilo u njezinu planu: "Znam i osjećam da želim biti roditelj i spremna sam učiniti sve što je u mojoj moći kako bih to i ostvarila. Naravno da postoje određeni strahovi za koje mislim da svaki budući roditelj ima: hoće li biti sve u redu s trudnoćom, kako će porođaj proći, kako ću znati s djetetom, kako uskladiti obveze na poslu sa rasporedom djeteta, kako kad se razboli... ali kao što rekoh, to su slatke brige svakog budućeg roditelja, bez obzira u kakvom odnosu bio te na koji način će ostvariti svoj san o djetetu", poručuje završno Ivana.

Karlo Kujundžić već živi u duginoj obitelji sa svojim životnim partnerom. Grupama podrške se pridružio u jesen 2015. i tako su, kaže, stekli nove prijatelje sa sličnim ili jednakim interesima. Iskustvo je jedinstveno, grupe podrške za istospolne parove s djecom i takve parove bez djece ili pojedince koji žele ostvariti roditeljstvo institucionalno ne postoji. Prošlo se kroz duboko intimne teme. Svima je pomoglo dobiti novu snagu, jasnije zaviriti u sebe i naći put rješenja svojih problema. Pohvaljuje i gostovanje stručnjaka iz različitih područja na radionicama.

Najveća muka LGBTIQ* roditelja i onih koji to žele postati upravo odsustvo zakonske zaštite obiteljskog života LGBTIQ* osoba. Dileme počinju s tim "kako?", budući da unutar Hrvatske nema dovoljno mogućnosti za ostvarivanje roditeljstva, nadalje, s pitanjima poput "ako nisam biološki roditelj, što sam i tko štiti moja prava?", do toga "kako, kada i kome se autati?"

Karlo ističe kako je generalni problem Hrvatskoj rastući trend neprihvaćanja različitih po spolnosti, vjeri, rasi, porijeklu.

"Kao obitelj nemamo problema u našoj široj obitelji i neposrednom susjedstvu. Izvan tog kruga smo oprezni. Zakoni su diskriminatorni pa je samo jedan otac u našem slučaju prepoznat kao roditelj. Drugi tata ne postoji. Ili recimo, zaboravite na e-dnevnik za dvojicu tata. Ne mogu preskočiti i činjenicu o diskriminaciji kod posvajanja djece od strane istospolnih partnera. Emocionalno i ekonomski smo bili spremni proširiti obitelj, posvojiti i usrećiti više napuštene djece. Tako što se sustavno zabranjuje u zemlji pred kojom je, kako piše u novinama, demografska katastrofa", smatra.

Pitamo ga kako je on doživio nedavni slučaj spaljivanja slikovnice u Kaštelima, je li ga to uplašilo? Što bi poručio onima koji su mislili da je to "zabavna i zgodna ideja"?

"Spaljivanje slikovnice u Kaštelima je krajnje nekulturan čin koji i hrabri druge i potiče na netoleranciju i nesnošljivost. Opća zapuštenost društva, krive politike i duboke frustracije ljudi preslikavaju se u svakodnevicu pa tako nisu rijetko primjeri nesnošljivosti spram gej ljudi i njihovih obitelji kao u ovom primjeru. Nemam što poručiti nego pozvati da budu bolji ljudi, neka pohode kakvu grupu za poštivanje drugačijih".

Sve više vjerujem da će mojoj mami u prvom planu biti šepurenje po kvartu s unučetom nego nekonvencionalni način na koji je začeto

Karlo smatra i da netolerancija ne proizlazi iz tzv. tradicionalnih vrijednosti:

"Mislim da je to pitanje politike, kako državne tako i lokalne crkvene. Ustavnom zabranom bračne jednakosti smo se čvrsto svrstali uz istočni blok, rame uz rame s Rusijom. Nažalost smo odbacili priželjkivane vrijednosti zapadnih demokracija pa nasljeđujemo Putinovu politiku segregacije. I tako sad u Rusima imamo uzor. A u Francuskoj, Španjolskoj, Irskoj ili Belgiji ili Škotskoj ili Papinoj rodnoj Argentini ima puno katolika, pa ipak nisu netolerantni prema istospolnim parovima. U svim tim zemljama postoji bračna jednakost i mogućnost posvajanja za istospolne parove, ne pale im slikovnice. Dakle, tradicija i čista vjera s tim nemaju problem. U pitanju su politike iza kojih su skriveni različiti interesi", završno poručuje Karlo.

Ciklus Grupa podrške zamišljen je kao niz od 10 susreta. Broj članova je ograničen na minimalno sedam, a maksimalno 15 osoba. Osobe koje su pohađale neku od prijašnjih grupa podrške su dobrodošle prijaviti se ponovno ukoliko imaju želju i potrebu. Dobrodošli su parovi, ali i pojedinci te pojedinke. Svaki susret pokriva jednu temu, a teme bira sama grupa u suradnji s voditeljicom Mateom Popov. Dinamika okupljanja, trajanja i termini dogovorit će se na prvom, inicijalnom sastanku, gdje možete pitati sve što vas zanima te čuti više o logistici i procesu grupa podrške. Za inicijalni sastanak možete se prijaviti do utorka, 6. ožujka, na e-mail pmatea@gmail.com.

Nevjerojatna priča o dvije žene koje su nasamarile španjolsku Crkvu i sklopile brak 1901. uskoro će biti ekranizirana. Na taj će se način povećati vidljivost lezbijki u španjolskom društvu koje je stoljećima brisalo lezbijsku prisutnost iz javnog života.

Elisa Sánchez Loriga i Marcela Gracia Ibeas upoznale su se i zaljubile dok su se školovale za učiteljice u A Coruñi, gradu na sjeverozapadu Španjolske. Obitelji se njihov odnos nije svidio pa je Marcela bila nakratko poslana u Madrid. Međutim, u svojoj knjizi o paru povjesničar Narciso de Gabriel tvrdi kako su djevojke nedugo zatim postavljene u seoske škole u Galiciji veoma blizu jedna drugoj pa je Elisa mogla svaki dan nakon nastave odšetati do Marcele. Tad su začele svoj kompleksni plan za vjenčanje.

Prvo su posvuda razglasile da su se posvađale. Marcela, koja je tad bila trudna s djetetom nepoznatog nam muškarca, objavila je da će se udati za Elisina rođaka. Na scenu stupa "Mario", mladić koji tvrdi da je obiteljski vezan za A Coruñu, no da je odgojen u Londonu u obitelji ateista. Kose ošišane na kratko i u muškom odijelu, Elisa je krštena i par se istog dana vjenčao. Svećenik nije ni u jednom trenutku posumnjao da je Mario zapravo žena, a ni malobrojna rodbina koja je prisustvovala vjenčanju nije davala povoda sumnji.

Raskrinkane na novinskoj naslovnici

Elisa i Marcela tako su postale prvi i jedini lezbijski par koji se vjenčao u španjolskoj Katoličkoj crkvi. U intervjuu za španjolske novine El Mundo de Gabriel tvrdi kako u matici vjenčanih u A Coruñi njihov brak još stoji kao legalan.

No, bračna sreća nije dugo trajala. Vjenčani im je portret dospio na naslovnicu lokalnih novina koje su raskrinkale njihovu prevaru u tekstu pod naslovom: "Vjenčanje bez mladoženje". Postalo im je nemoguće živjeti u Galiciji pa su pobjegle u Porto, gdje je Marcela rodila kćer. Pod prijetnjom da će ih izručiti Španjolskoj i suditi im, te nakon uhićenja, par je 1902. uspio pobjeći u Buenos Aires. Elisa se vjerojatno odala za bogatog, starog Danca koji ju je ubrzo napustio optuživši je da se udala za njega s namjerom da ga prevari. Nakon toga trag im se gubi; jedini je glas o paru napis iz meksičkih novina iz 1909. prema kojem se Elisa ubila u Veracruzu.

Priča o Elisi i Marceli uskoro stiže i na velike ekrane, javlja BBC. Režirat će je katalonska redateljica Isabel Coixet, koju je nadahnula hrabrost ovih dviju žena. "Bila sam fascinirana kad sam prvi put čula priču koja je otvorila više pitanja nego što je dala odgovora. Ne znamo što im se na kraju dogodilo i kako su mislile da će se moći izvući", tvrdi Coixet.

Iako su istospolni brakovi u Španjolskoj legalni više od deset godina, LGBT aktivisti tvrde kako priča o Elisi i Marceli ipak ima odjeka i u sadašnjosti.

Lezbijke su u Španjolskoj počele postojati tek 1980-ih

Inmaculada Mujica Flores, sociologinja, psihologinja i voditeljica LGBT organizacije Aldarte iz Bilbaa, tvrdi kako je film rijetka prilika za veću vidljivost lezbijki u javnosti. "Da se radi o priči o dva gej muškarca, sigurna sam da bi bila poznatija", objašnjava Mujica Flores.

Ističe kako lezbijke u Španjolskoj nemaju uzore među političarkama, glumicama ili pjevačicama: "Čak i tijekom represije za vrijeme Francova režima, gej muškarci su progonjeni, a mi smo bile nevidljive. Tek 1980-ih kad smo počele prosvjedovati lezbijke su počele postojati u Španjolskoj".

Mujica tvrdi kako je činjenica da su istospolni brakovi prepoznati i jednaki pred zakonom kao i heteroseksualni doprinijela tome da se lezbijke više ne osjećaju kao ne-ljudi. "Ali zakon ne znači da se u društvu automatski pritisne prekidač", upozorava Mujica ukazujući na to koliko ljudi još uvijek skriva svoju seksualnost ili nakon vjenčanja ne odlazi na zakonom propisani godišnji odmor zbog srama ili straha od otkaza.

{youtube}_FfLGFfhV-s{/youtube}

Coixet se slaže da je tema filma neuobičajena, no tvrdi da nije imala političke namjere: "Točno je da postoji veoma mali broj priča o ljubavi među ženama, ali ovo nije manifest." Coixet se požalila da su je producenti pitali zašto želi snimiti ovaj film: "Nikad ne pitaju redatelja koji je muškarac zašto želi snimiti film o Dunkirku. Ali mene su pitali: 'Zašto želiš snimiti film o dvjema ženama koje su se vjenčale u Galiciji 1901.?' Zato što je herojski, čovječe!"

Razumjeti biologiju transrodnosti važno je jer pripadnost rodu snažno utječe na sve životne aspekte. Nakon što budući roditelji saznaju stiže li dječak ili djevojčica, slijedi cijeli niz aktivnosti koje su vezane uz rodno izražavanje i rodne stereotipe – od rozih i plavih dekica, preko lutkica i autića do baleta i nogometa. Taj binarni model dobro funkcionira kod većine ljudi te spol, rod i seksualnost bivaju u skladu s očekivanjima. Međutim, ne mogu se svi svrstati u te dvije ladice.

Tako oko 3,5% osoba nije heteroseksualno, a 0,3% se ne identificira sa svojim biološkim spolom. Nažalost, svatko tko imalo odudara od normi mora se suočavati s nizom problema i izazova. Ali to ne mora biti tako i zato je važno razumjeti biološke aspekte, unaprijediti medicinske postupke i mijenjati društvena očekivanja i norme.

Biološki spol određuju kromosomi (XX ili XY) te prisutnost genitalija i sekundarnih spolnih obilježja karakterističnih za žene ili muškarce. Rod uključuje i komponente kao što su rodni identitet i rodno izražavanje. Rodni identitet je unutarnji, duboki osjećaj sebe, a izražava se odjećom, ponašanjem, govorom tijela i drugim vanjskim znakovima. Transrodne osobe se, za razliku od cisrodnih, ne identificiraju sa spolom utvrđenim kod rođenja. Kako bi taj unutarnji osjećaj pripadnosti uskladile s vanjskim obilježjima, podvrgavaju se različitim medicinskim postupcima koji se zajedničkim imenom nazivaju promjenom spola.

Promjena spola

Zanimljivo je što život započinjemo s razvojnim potencijalom u oba smjera, muškim i ženskim. Iako kombinacija XX rezultira ženskim spolom, a kombinacija XY muškim, prvih šest tjedana oba se embrija razvijaju podjednako, bez spolnih razlika, s dva neodređena seta spolnih struktura. Tada se na Y kromosomu muških embrija aktivira gen SRY koji dovodi do razvoja muških spolnih organa i nestanka ženskih struktura, dok u nedostatku produkta gena SRY dolazi do razvoja ženskih spolnih organa i nestanka muških struktura.

Nakon formiranja, organi započinju s lučenjem spolnih hormona koji utječu na daljnji rast i razvoj. I što više vrijeme odmiče, to su razlike među spolovima veće. Nakon puberteta vidljiva su sekundarna spolna obilježja, razlike u koštanim strukturama, mišićnoj masi i općenito fizičkom izgledu. Promjenom spola se nastoje ukloniti karakteristike biološkog spola te se što više približiti karakteristikama željenog spola pa je stoga tranzicija uspješnija kad se započne prije puberteta.

Regenerativna medicina je novija znanost koja za cilj ima potaknuti cijeljenje oštećenih organa i tkiva na način koji bi u potpunosti sačuvao njihovu strukturu i funkciju. Jedna od novijih grana regenerativne medicine je tkivno inženjerstvo koje omogućava zamjenu odnosno nadomještanje oštećenih organa i tkiva

Takve odluke su veliki izazov jer maloljetne osobe ne odlučuju samostalno i možda nisu u potpunosti sigurne što žele. U tim se slučajevima mogu primijeniti blokatori puberteta i djeci i roditeljima dati nešto više vremena za odluku. Medicinski postupci promjene spola uglavnom se temelje na modifikaciji endokrinog sustava blokiranjem nepoželjnih i dodatkom željenih hormona (eng. hormone replacement therapy, HRT) kao i na kirurškim zahvatima.

Kombiniraju se postupci uklanjanja maternice i grudi te postupci rekonstrukcije penisa i mošnji kod tranzicije iz ženskog u muški spol (eng. FTM, odnosno female to male) te rekonstrukcija vagine i povećanje grudi kod tranzicije iz muškog u ženski spol (eng. MTF, odnosno male to female). Postoji niz komplikacija povezanih sa spomenutim rekonstrukcijama. Kod rekonstrukcije penisa česti su problemi uslijed nedovoljne dužine mokraćovoda, nepotpune funkcionalnosti i ožiljcima koji ostaju na mjestima odakle je uzeta koža za presađivanje. Vaginalne rekonstrukcije imaju sekretorne nedostatke, a rekonstrukcije grudi probleme s rupturama implantata.

Potencijal regenerativne medicine

Regenerativna medicina otvara nove mogućnosti te nudi bolja i kvalitetnija rješenja od postojećih medicinskih postupaka promjene spola. Regenerativna medicina je novija znanost koja za cilj ima potaknuti cijeljenje oštećenih organa i tkiva na način koji bi u potpunosti sačuvao njihovu strukturu i funkciju. Jedna od novijih grana regenerativne medicine je tkivno inženjerstvo koje omogućava zamjenu, odnosno nadomještanje oštećenih organa i tkiva.

Tim predvođen Anthonyjem Atalom na Institutu za regenerativnu medicinu Wake Forest Institute u SAD-u vodeći je na području regeneracije urogenitalnog i reproduktivnog sustava. Jedan od prvih uspjeha Anthonyja Atale bila je uspješna ugradnja mokraćne cijevi uzgojene u laboratoriju petorici dječaka još 2004. godine.

I nakon 10 godina, mokraćovodi su bili funkcionalni, uredne strukture te su rasli zajedno s dječacima. Nakon toga uslijedio je uzgoj vagina u laboratoriju te su one presađene ženama koje su rođene bez nje. Funkcionalnost takvih vagina je bila zadovoljavajuća te je omogućila ženama seksualno uzbuđenje i postizanje orgazama.

{youtube}IHF-lIu5D_U{/youtube}

Atala je uspješno uzgojio i presadio penise na životinjskom modelu kunića. Kunići su postizali erekciju, uspješno ejakulirali, parili se i dobili potomstvo. Stoga će u skoroj budućnosti biti moguće uzgajati dijelove spolnog sustava načinjenih od pacijentovih stanica bez rizika od odbacivanja, organe koji su funkcionalni i koji omogućavaju seksualni užitak i orgazme, a možda i potomstvo.

Mogućnosti za ostvarenje roditeljstva

Jednako kao što naša nutrina zna tko je privlači i kao što odabire svoj rodni identitet, tako ponekad jako želi potomstvo. Želja za roditeljstvom je prirodni nagon i nemogućnost ostvarenja tog nagona može nekoga učiniti duboko nesretnim. Pravo na roditeljstvo, ukoliko ga nije priroda sama omogućila, čak ni u naprednijim zemljama nije dostupno svima podjednako, bilo da se radi o posvajanju ili medicinski potpomognutoj oplodnji.

Heteroseksualne osobe koje nisu u bračnoj zajednici, homoseksualne i transrodne osobe su u tom smislu diskriminirane, i upravo tim redoslijedom diskriminacija raste. Neki novi medicinski postupci nude rješenja i na polju reprodukcije transrodnih osoba te omogućavaju promjenu unutarnjih dijelova reproduktivnog sustava. Transplantacija uterusa je novi medicinski pristup za žene rođene bez tog organa i žene koje zbog zdravstvenih razloga morale ukloniti maternicu. Od 2014. godine u Švedskoj je rođeno osam beba nakon transplantacije maternice, a u prosincu 2017. godine rođena i je prva takva beba u SAD-u.

Maternica se uzima od kompatibilne donorice te je predviđena kao privremeno rješenje do ostvarenja majčinstva. Nakon poroda se ukida imunosupresijska terapija i maternica se uklanja iz organizma. Iako su sve kandidatkinje dosad bile cis-žene, ne postoji nikakva prepreka da se isti pristup ne primijeni i na trans ženama.

U skoroj budućnosti bit će moguće uzgajati dijelove spolnog sustava načinjenih od pacijentovih stanica bez rizika od odbacivanja, organe koji su funkcionalni i koji omogućavaju seksualni užitak i orgazme, a možda i potomstvo

Također je ove godine prvi put potaknuto stvaranje mlijeka kod transrodne žene i uspješno dojenje usvojenog djeteta punih šest tjedana. Regenerativna medicina pokušava kvalitetnije i trajnije riješiti probleme humane reprodukcije te postoje pokušaji laboratorijskog uzgoja spolnih stanica te maternice, ali zasad još uvijek samo na animalnim modelima.

Iako su fizičke promjene najuočljiviji dio procesa tranzicije, na transrodne osobe još više utječu psihološki i kulturološki aspekti. Ono što je zanemareno, a iznimno bitno, jest razumjeti korijene njihova društvenog neprihvaćanja. Postojanje nebinarnih spolnih i rodnih kategorija među nama nije više nikakva novost i kao takve ih treba prihvatiti, a zapravo treba istražiti zašto neki ljudi to kategorički odbijaju. U našem društvu vlada mišljenje da je transfobija (kao i homofobija) normalna pojava, dok transrodnost nije.

A zapravo samo trebamo promijeniti percepciju i osvijestiti da je transrodnost normalna, a transfobija nepoželjna.

U emisiji "Dobar dan Hrvatska", koja je uvedena kao zamjena za emisiju "Hrvatska uživo", voditeljica Karolina Vidović Krišto pokazala se još jednom kao pristrana novinarka koja svojim radom ne mari za etički kodeks HRT-a i činjenice, nego kroz svoj nastup na javnoj televiziji obmanjuje javnost i pristrano se odnosi prema sadržaju, planu i programu zdravstvenog odgoja u hrvatskim školama.

Njezini su se pokušaji demonizacije zdravstvenog odgoja u školama i povezivanja s pedofilijom nastavili u spomenutoj emisiji emitiranoj u utorak. Vidović Krišto je tvrdila da je knjiga "Anđeo u ofsajdu" Zorana Ferića dio lektire u školama, te je u emisiji pročitan ulomak iz spomenute knjige izvučen iz konteksta uz insinuaciju se da lik u knjizi samozadovoljava na prizor malene djevojčice, dok u samoj priči lik tuguje za odraslom djevojkom.

Izlišno je reći da se lako može provjeriti kako navedena knjiga više nije na popisu lektire, a i sama knjiga bila je predložena (a ne obavezna) lektira za učenike viših razreda srednjih škola.

Biserjem posut televizijski put

U nastavku emisije tendencioznim pitanjima i orkestriranjem razgovora Vidović Krišto insinuirala je da u takozvanom spolnom odgoju koji se provodi u školama postoje poveznice s pedofilijom. Prema njoj, odnosno "koliko je ona upoznata iz razgovora s njima", roditelji ne znaju ništa o tome da se takav spolni odgoj i danas provodi, a da su na taj plan i program prije pet godina postojali veliki prigovori jer bile su jasne poveznice tog programa s pedofilijom.

Pitanje koje je uputila pomoćnici ministrice obrazovanja Lidiji Kralj nakon tog kratkog izlaganja glasilo je "Kako možemo tolerirati da bilo što povezano s pedofilijom bude sadržaj službenog kurikulima?", iako Vidović Krišto nije nigdje navela te poveznice ili detaljnije obrazložila na što točno misli kada iznosi takve informacije.

S druge strane, nakon tri minute guglanja može se pronaći informacija da u službenim materijalima, priručnicima za nastavnike koji su dostupni i online, izričito piše: "Među asocijacijama mogu se pojaviti i pojmovi kao: homoseksualnost, incest, pedofilija i sl. Dovoljno je da se pojmovi zabilježe i, prema zanimanju učenika, kratko obrazlože, osim kod pojmova incest i pedofilija za koje nije dovoljno da ostanu samo zabilježeni, nego u tom slučaju učitelji trebaju naglasiti da se radi o poremećajima i kaznenim djelima!"

Podsjetimo se malo na dosadašnje djelovanje gospođe Karoline Vidović Krišto: Zagreb Pride 2013. godine nominirao ju je za homofobkinju godine, nakon čega ih je ona tužila tvrdeći da su joj time povrijedili dostojanstvo, čast i ugled. Karolina Vidović Krišto bila je jedna od "zvijezda" hrvatske "turneje" Judith Reisman, žene koja tvrdi kako je nacizam i holokaust uglavnom stvorio njemački homoseksualni pokret, poznata po homofobiji, promicanju govora mržnje, širenju neravnopravnosti te banaliziranju holokausta.

Njezina emisija "Slika Hrvatske" ukinuta je zbog iskrivljavanja činjenica o zdravstvenom odgoju u školama. U emisiji u kojoj je tema bila "Pedofilija kao temelj spolnog odgoja?" pročitala je pismo gledatelja koji je uvođenje spolnog odgoja u hrvatske škole poistovjetio sa seksualnim zlostavljanjem mladih i djece, dok je u grupi potpore samoj sebi na Facebooku gospođa Vidović Krišto izjavila kako su 85 posto pedofila homoseksualci. Nakon što je njezina emisija ukinuta, podršku joj je pružio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

Koliko još opomena, ukidanja i premještanja?

U emisiji Studio 4, za vrijeme pregleda dnevnog tiska, iznijela je osobno mišljenje o "takozvanom spolnom odgoju koji je temeljen na pedofiliji". Nakon toga prebačena je u emisiju "Dobro jutro, Hrvatska", gdje je također predstavljala napise iz domaćeg i stranog tiska, pa je u emisiji emitiranoj u prosincu 2016. svoje kratko izlaganje pretvorila u kampanju protiv pobačaja, a koju je temeljila na potpuno lažnim i izmišljenim podacima.

Rekla je tom prilikom kako je abortus u SAD-u dozvoljen do zadnjeg dana trudnoće, odnosno do devetog mjeseca, što se lako može provjeriti i dokazati kako nije istina. Netočna je i informacija koju je prenijela u emisiji da je riječ "abortus" bila najtraženija riječ na tražilicama na dan američkih izbora, a zatim se dotakla teme abortusa u Hrvatskoj i rekla je da se "93 posto žena u Hrvatskoj starijih od 20 godina odluči na pobačaj". Na kraju se zbog te emisije morala ispričavati.

Poznata je i po tome što prenosi lažne vijesti iz stranih medija. Tako je u srpnju prošle godine govorila na javnoj televiziji o navodnom pokušaju jedne američke savezne države da se antifašistički pokret proglasi terorističkom organizacijom. Bila je riječ o lokalnom slučaju u američkoj saveznoj državi New Jersey, odnosno o slučaju nasilne ljevičarske skupine koja pozivanjem na antifašizam skriva svoje nasilje. Vidović Krišto to nije detaljnije objasnila, nego je nastavila uz iznošenje osobnih stavova o nasilnom antifašizmu. Izvori su joj bili opskurni austrijski tjednik Wohenblick i Info Wars, američki tabloid koji dokazano širi lažne vijesti poput toga da su pucnjave u američkim školama namještene ili da je vlada umiješana u njih.

Hoće li se protiv Karoline Vidović-Krišto pokrenuti još jedan postupak utvrđivanja odgovornosti? A mi se pitamo koliko je još potrebno opomena i ukidanja emisija, koliko puta netko mora biti prebačen iz jedne emisije u drugu, koliko puta se mora dokazati da novinar/ka javne televizije kojoj plaćamo pretplatu prenosi lažne informacije, da se počnu poštivati standardi novinarske struke i etički kodeksi?

{youtube}Y_S8TucqxXg{/youtube}

Muslimanska modna kuća MOGA za Mardi Gras u Sidneyu lansirala je Pride hidžabe u duginim bojama. Riječ je o ponovljenoj kolekciji koja je prvi put bila predstavljena prošle godine u znak podrške ozakonjenju bračne jednakosti u Australiji.

Spomenuta je modna kuća kao modele za ovu kolekciju pozvala performericu Mable Syrup, biseksualnu aktivistkinju Kalidu Edwards i Chrisa McCubbina, a osnivač MOGA-e Azahn Munas kazao je kako na taj način slave različistost njihovih faniva, od trendi muslimanskih " hidžabstera" do posjetitelja festivala i drag queenova koji svi vole njihov odvažan i kolorističan dizajn.

U izjavi povodom australske poštanske ankete o bračnoj jednakosti, iz MOGA-e su poručili da žele podržati bračnu jednakost:

"U jednom od najkritičnijih i najvažnijih razdoblja u povijesti naše nacije, ponosni smo što možemo izraziti našu podršku bračnoj jednakosti u Australiji. Naša ljubav za LGBTIQ zajednicu je snažna i zato smo dizajnirali ograničenu seriju Pride šalova u čast njihovoj snazi, hrabrosti i duhu uključivosti".

Šalovi su se prodali za nekoliko dana, a jedan od njih poslali su bivšem australskom premijeru Tonyu Abbottu, inače žestokom protivniku istospolnog braka kako bi pokazali da se različite zajednice mogu međusobno prihvaćati, podsjeća portal Pink News.

"Kako bismo pokazali da taj šal mogu nositi svi, bez obzira na boju kože, religijska uvjerenja ili seksualnu orijentaciju, omotali smo ga poput hidžaba. Time pokazujemo da LGBTIQ osobe postoje u SVIM religijama uključujući i islam, koji je nažalost jedan od najhomofobičnijih na svijetu", poručio je tom prilikom Azahn Munas.

Ivica Šola kojeg hrvatska Wikipedija opisuje kao “hrvatskog teologa, komunikologa i novinara, kolumnista Glasa Slavonije i profesora na Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku” prošli je tjedan u Slobodnoj Dalmaciji objavio tekst pod naslovom "Kaštelani štite homoseksualce od pedera". U njemu se osvrće na spaljivanje transparenta koji je simbolizirao slikovnicu “Moja dugina obitelj” na dječjem karnevalu u Kaštelima.

U par kartica teksta Šola objedinjuje logičke pogreške, zamjene teza, navođenje citata bez konkretnih izbora, proturječnosti u odnosu na vlastitu tezu, terminološki kaos, klerikalni mentalitet, loše prikrivene antigej sentimente, manipulacije i ispodprosječni stil. Sve poznato svakome tko je pročitao više od pet kolumni iz tipkačke radionice ovog autora.

Ima li uopće smisla pisati odgovor na kolumnu Ivice Šole, tipa koji je između ostalog osuđen za klevetu novinara HTV-a Hrvoja Zovka, neizbježno je prvo pitanje s kojim se čovjek susreće kada shvati da se njegova zadaćnica iz Slobodne Dalmacije može prilično lagano demontirati i razotkriti kao skup (homofobnih) besmislica. Zbog samog Šole sigurno ne, jer bi bilo naivno očekivati kako ukazivanje na manjkavosti njegova razmišljanja može dotičnog dovesti do prosvjetljenja. No, ima smisla ukazati na argumentacijsku slabost i nekoherentnost Šolina teksta zbog onih na koje se odnosi i onih koji Šolu čitaju, kao i zbog onih koji mu daju redoviti prostor u jednom dnevnom listu srednje struje.

Susramlje u pobijanju Šolinih teza

Ključna teza Šolina teksta veže se uz terminološku diferencijaciju pojmova "homoseksualac" i "peder", a u igri je i pojam "gay", ali Šola ne zna točno kako bi ga definirao te ga većinom koristi kao sinonim pojmu "homoseksualac". U skladu sa stupidnom pučkom doskočicom iz 20. stoljeća kako je "homoseksualac spolna orijentacija, a peder karakterna osobina", Šola objašnjava da su pederi "agresivni, netolerantni, ideološki zagriženi i licemjerni", dok homoseksualci – ako dijele njegove političke stavove – mogu biti podnošljivi, čak i OK.

Ali, Šola u vlastitom tekstu ne uspijeva konzekventno provesti tu distinkciju, pa odmah u drugom odlomku piše da je svima kaštelansko spaljivanje transparenata s natpisima "mama + mama" i "tata + tata" bilo neproblematično, te da su se "pobunili jedino homoseksualci" i "podnijeli kaznenu prijavu protiv Kaštelana". Prvo, Šola očito laže da je spaljivanje spomenutog "krnje" na dječjem karnevalu u Kaštelima zasmetalo jedino "homoseksualcima" i da su se samo "homoseksualci" pobunili. U javnosti se oko tog događaja oglasilo mnogo ljudi koji su heteroseksualni, oglasile su se i pravobraniteljice za djecu i ravnopravnost spolova, a i iznimno uspješna crowdfunding kampanja Duginih obitelji za tiskanje novih primjeraka slikovnice je očito izraz neslaganja sa spaljivanjem u Kaštelima. Čovjek pomalo osjeća susramlje kad mora u pobijanju Šolinih teza argumentirati očito, ali to je ipak potrebno jer su površnost, pašalizacije, manipulacije i falsificiranje činjenica standard njegova pisanja.

Znakovito je da Šola stavljanje jedne slikovnice u isti rang s "političarima, sucima i svećenicima" pokušava opravdati konstatacijom da je "Moja dugina obitelj" primjer "homoseksualne propagande", ali se opet ne trudi objasniti po čemu je slikovnica koja se bavi realnom i prisutnom pojavom u (hrvatskom) društvu automatski propaganda

Drugo, čak i da su se protiv spaljivanja pobunili "jedino homoseksualci", nisu li to zapravo, po Šolinoj terminologiji, "pederi"? Zašto je svim homoseksualcima isporučio odgovornost za kaznenu prijavu koju su, kako je objavljeno u medijima i lako dostupno za saznati, s konkretnom argumentacijom podnijele konkretne udruge (Zagreb Pride, LORI, Dugine obitelji i RODA – Roditelji u akciji)? Šola kasnije u svom tekstu naglašava da aktivističke udruge i homoseksualni "pederi" ne predstavljaju sve gej ljude (no shit, Sherlock!), a sam napravi isto ono što zamjera "pederima". Dapače, u svojim manipulativnim generalizacijama Šola piše da je kaznena prijava podnesena "protiv Kaštelana", a ona je podnesena protiv organizatora dječjeg karnevala – udruga Poklade, njezin¸a predsjednika Nikše Radića i suučesnika – nikako protiv svih stanovnika Kaštela, među kojima, nota bene, ima i dosta onih koji su sami osudili spaljivanje, a također nisu homoseksualci. Sve to Šola ignorira i prešućuje jer mu se ne uklapa u uobičajenu antigej filipiku.

Šola se onda lažno iščuđava kako se na karnevalima može "kao krnje spaljivati političare, suce, svećenike, možete spaljivati sve osim – homoseksualne propagande". Da je imao interesa biti intelektualno pošten u svom tekstu, Šola je mogao pokušati argumentirati protiv objašnjenja koje su u medije uputili podnositelji kaznene prijave, a u kojem se baš ističe da "nije riječ o uobičajenoj društvenoj kritici političara ili drugih nedodirljivih elita, već se paljenjem slikovnice s istospolnim roditeljima i roditeljicama poziva na mržnju prema manjinskoj, diskriminiranoj i obespravljenoj skupini u društvu". Ne, Šola zauzima stav da je slikovnica o duginim obiteljima po poziciji društvene i političke moći jednaka "političarima, sucima i svećenicima", što je još jedna očita falsifikacija. Ni slikovnica, ni same dugine obitelji koje postoje u Hrvatskoj nikoga ne mogu osuditi na zatvor, ne mogu odlučivati o raspodjeli javnog novca itd., što znači da smo opet ušli u područje pobijanja Šolinih tvrdnja koje su očite gluposti.

Šolini paradni primjeri modela homoseksualca

Znakovito je da Šola stavljanje jedne slikovnice u isti rang s "političarima, sucima i svećenicima" pokušava opravdati konstatacijom da je "Moja dugina obitelj" primjer "homoseksualne propagande", ali se opet ne trudi objasniti po čemu je slikovnica koja se bavi realnom i prisutnom pojavom u (hrvatskom) društvu automatski propaganda. U Hrvatskoj su objavljene tisuće slikovnica i sad imamo jednu koja se bavi duginim obiteljima, odnosno odrastanjem djece u istospolnim obiteljima.

Dugine obitelji same nikad ne bi mogle tako maestralno izreklamirati svoju slikovnicu kako za njih posao odradili iz kaštelanske udruge Poklade (a prethodno iz Vigilarea i ostalih iz Šolina svjetonazorskog kruga), histeričnom kampanjom i spaljivanjem polučivši doista vrhunsku "homoseksualnu propagandu" i značajno potaknuvši uspjeh kasnije crowdfunding kampanje

Nije jasno smatra li Šola da bi svaka slikovnica koja se bavi tom temom automatski bila "homoseksualna propaganda". On kroz diskvalifikaciju "Moje dugine obitelji" kao "homoseksualne propagande" implicira da istospolne obitelji ne zaslužuju jednak pristup i tretman u javnosti i društvu, da je njihova sama vidljivost automatski propaganda, čime otkriva svoje karte. Šola smatra da LGBT ljudi ne trebaju biti ravnopravni u društvu i pravima. On smatra da postoje institucije ili pojave prvog reda, poput braka i obitelji, koje smiju konzumirati i kojima smiju pripadati samo heteroseksualni ljudi, dok gej ljudi u najboljem slučaju mogu imati neke svoje segregirane institucije, ali nikako i jednak pristup onima "prvog reda". Dapače, obitelj s dva roditelja istog spola je za Šolu nešto "nerazumno, licemjerno, protuprirodno", kako navodi pišući pohvalno o homoseksualcima koji s ultrakonzervativnih i (auto)homofobnih pozicija kritiziraju konzervativno politiku kakvu de facto predstavlja zalaganje za istospolni brak.

Kao argumente svojoj tezi Šola navodi primjer modnih dizajnera Dolcea i Gabbane, koji su, piše Šola, "izazvali neviđenu agresiju gay lobija svojim izjavama kad su stali u obranu tradicionalne obitelji protiv dva tate i dvije mame". U svom tekstu Šola čak šest puta spominje agresiju i agresivno ponašanje koje pripisuje "gay lobiju" i "pederima", pa treba detaljnije razmotriti što on to opisuje kao agresivno. Ne pratim baš modu, ali koliko znam Domenico Dolce i Stefano Gabbana su i danas živi, njihova modna kuća je i dalje profitabilna, izbacuju se nove kolekcije, oni su i dalje bogataši, nitko ih nije pretukao ili ih izbacio da žive na ulici. Od te navodno "neviđene agresije gay lobija" kojoj su kao bili izloženi nije im se dogodilo baš ništa niti su ikako bili ugroženi. Da, zbog svojih javno izrečenih izjava neko su neko bili vrijeme izloženi žestokim kritikama, ali su i dobili izraze podrške od raznih šola, dakle cijela priča je bila uobičajena pojava u demokratskom društvu s pluralizmom mišljenja, a nikako "neviđena agresija".

Šola zauzima stav da je slikovnica o duginim obiteljima po poziciji društvene i političke moći jednaka "političarima, sucima i svećenicima". Ni slikovnica, ni same dugine obitelji koje postoje u Hrvatskoj nikoga ne mogu osuditi na zatvor, ne mogu odlučivati o raspodjeli javnog novca i slično, što znači da smo opet ušli u područje pobijanja Šolinih tvrdnja koje su očite gluposti

Nasuprot tome, kad su ljudi koji se javno deklariraju kao "Hrvati katolici", a to je i skupina u koju se rado i često ubraja sam Šola, u Hrvatskoj provodili konkretnu "neviđenu agresiju" prema LGBT ljudima i strejt saveznicima na Povorkama ponosa, Šola se o tome nije pretjerano oglašavao. Tip već dvadesetak godina tipka svoje sastavke po raznim medijima, ali nikad ga tema pokušaja linčeva sudionika zagrebačkog i splitskog Prajda nije dovoljno zagolicala da se o njoj detaljnije oglasi i osudi nasilje. Možda mu bacanje kamenja, staklenih boca, pepeljara, suzavca i sličnoga na ljude koji mirno prosvjeduju nije primjer "neviđene agresije", jer je to itekako – viđena agresija. Agresija nakon koje su ljudi zbog ozljeda završavali u bolnici, ali Šola je izgleda ipak nije vidio, niti osjetio ljudsku i kršćansku solidarnost pa se tome glasno usprotivio. Valjda jer su napadnuti bili pederi, a ne "fina gospoda" poput Dolcea, Gabbane i Dražena Ilinčića, Šolina paradnog primjera modela homoseksualca čiju egzistenciju neće demonizirati.

Kako širiti paniku i prezir

Još luđe je kad Šola napiše da "pederi… agresivno nasrću danas slikovnicama i na vrtiće". Da bi totalni besmisao te konstatacije postao bjelodan, ponovit ću je još jednom u velikim slovima: "AGRESIVNO NASRĆU DANAS SLIKOVNICAMA I NA VRTIĆE". Pokušajmo na trenutak zamisliti što je Šola tu ustvari napisao, kako bi nešto tako izgledalo u realnosti. Agresivni nasrtaj slikovnicom na vrtić bio bi, recimo, kada bi aktivisti Duginih obitelji iznenada razbili ulazna vrata nekog vrtića (slikovnicama?), upali unutra, pod prijetnjom oružja naredili prisutnoj djeci da slušaju dok im se čita iz "Moje dugine obitelji" inače će im ubiti (spaliti?) roditelje, dok bi sa strane odgajateljice tisućama malih papirnih rezova mučili dok ne priznaju svoje zločine. Agresivni nasrtaj slikovnicom na vrtić bio bi i kada bi aktivisti Duginih obitelji u stilu legendarnog akcijskog filma Johna Carpentera "Napad na policijsku stanicu 13" okružili neki vrtić i bacanjem tisuća slikovnica na njega držali u opsadi unutra zatočene.

Dugine obitelji nisu učinile ništa od toga, nego su kreirali i objavili slikovnicu, onda je javno ponudili dostaviti ljudima i vrtićima koji su za nju zainteresirani. Da bi "Moja dugina obitelj" završila u nekom vrtiću ili nekom stanu ili nekoj kući u Hrvatskoj potrebno je da netko iz tog vrtića/stana/kuće kontaktira Dugine obitelji i zatraži primjerak slikovnice kao što su mnogo puta ponovili i naglasili. Sve u svemu, Šolina kvalifikacija o "agresivnom nasrtaju slikovnicama i na vrtiće", kao i svako njegovo korištenje riječi "agresija" i "agresivno" u tekstu "Kaštelani štite homoseksualce od pedera" je laž i manipulacija, hiperbola s ciljem širenja panike i prezira prema drugačijima. Nadam se da tankoćutni Šola neće zacviljeti kako je i ovaj tekst "agresivni nasrtaj gay lobija na Ivicu Šolu, a time i sve Hrvate i katolike u Hrvatskoj i svijetu".

Na ovom mjestu moram čitatelje i čitateljice upozoriti kako smo otprilike na pola teksta o glupostima koje je u mnogo kraćem tekstu od ovoga ispisao Ivica Šola, te im se ispričavam što sam se odlučio pozabaviti skoro svakom od Šolinih provala. Potpuno razumijem one kojima je dosta Šole i koje će sada odustati od čitanja, ako već nisu.

Šola kroz diskvalifikaciju "Moje dugine obitelji" kao "homoseksualne propagande" implicira da istospolne obitelji ne zaslužuju jednak pristup i tretman u javnosti i društvu, da je njihova sama vidljivost automatski propaganda, čime otkriva svoje karte. On smatra da LGBT ljudi ne trebaju biti ravnopravni u društvu i pravima

Inače, Šola izgleda ne kuži najveću ironiju cijele priče oko spaljivanja u Kaštelima. Naime, kaštelanska djeca u velikoj većini pojma nisu imali da postoji slikovnica "Moja dugina obitelj" niti da postoje obitelji u kojima su roditelji istog spola. Toga u Kaštelima baš i nema. Njih su o činjenici postojanja slikovnice i duginih obitelji kroz spaljivanje krnje i medijsku frku koja je uslijedila o tome informirali upravo spaljivači duginih obitelji. Prije nego su se na dječjem karnevalu nosili transparenti u duginim bojama na kojima u crvenim srcima piše "mama + mama" i "tata + tata" kaštelanska djeca najvjerojatnije pojma nisu imala da su dugine boje simbol LGBT pokreta i da postoje obitelji u kojima se dvije mame i dvojica tata vole te zajedno odgajaju svoju djecu. Odnosno, ako je išta u svemu tome bilo agresivno, onda je to spaljivanje transparenata koji simboliziraju istospolne obitelji, ako je išta bilo nametanje ideologije djeci, onda isto to.

Primitivna lomača je prvenstveno postigla to da se u Hrvatskoj brojni ljudi javno solidariziraju s duginim obiteljima

Dugine obitelji same nikad ne bi mogle tako maestralno izreklamirati svoju slikovnicu kako za njih posao odradili iz kaštelanske udruge Poklade (a prethodno iz Vigilarea i ostalih iz Šolina svjetonazorskog kruga), histeričnom kampanjom i spaljivanjem polučivši doista vrhunsku "homoseksualnu propagandu" i značajno potaknuvši uspjeh kasnije crowdfunding kampanje za drugo izdanje slikovnice u još većem tiražu. Pitanje je bi li "Moja dugina obitelj" bez kaštelanske lomače bila npr. vijest na BBC-u i na Xinhui, službenoj kineskoj informativnoj agenciji prenose mediji sa sveukupno milijardu čitatelja. Primitivna lomača je prvenstveno postigla to da se u Hrvatskoj brojni ljudi javno solidariziraju s duginim obiteljima, te izraze svoj zazor od onih koji sve to smatraju problematičnim i protuprirodnim, poput Šole, dok je u svijetu spaljivanje preneseno kao kuriozitet, ponašanje zatucanih ljudi. Takva "homoseksualna propaganda" ne može se platiti, za nju su potrebni lumeni poput udruge Poklade, Batarela i Šole.

U svakom slučaju, Šola poslije talijanskih modnih dizajnera navodi i primjere još dvojice homoseksualaca koji su na njegovoj ideološkoj liniji, pa su stoga i uzorni primjeri, a to su Francuz Jean-Pier Delaume-Myard i već spomenuti Ilinčić. Delaume-Myarda opisuje ovako: "On je homoseksualac, aktivist koji se kao gay bori za pravo svakog djeteta da ima oca i majku." Čini se da u ovoj rečenici Šola sugerira da prepoznaje terminološku razliku između pojmova "homoseksualac" i "gay", ali kao toliko toga u njegovim tekstovima i ovo ostaje visjeti u zraku bez objašnjenja, kao n-ti primjer smušenosti i lošeg stila.

Šola je taj koji određuje koji su homoseksualci prihvatljivi, koji nisu, kolika bi trebala biti razina prava LGBT ljudi, a što im se ne smije nikad dozvoliti. On paternalistički objašnjava kako se čovjek koji je gej treba ponašati i što treba govoriti, a ako ne ispunjava te uvjete onda ga etiketira kao "licemjernog, agresivnog, ideološki zadojenog pedera"

Ilinčića pak – potpuno očekivano – izdašno hvali, pišući da je "jedan od ponajboljih novinara u kulturi", " prije svega dobar čovjek, iznimno duhovit i tolerantan, vrstan novinar i pisac", te konstatira: "I, da, on je gay. I što s tim?" Šolin odgovor na to pitanje u praksi glasi navoditi Ilinčićeve stavove kao malj kojim se udara po ostatku LGBT zajednice u kojoj, šoka li i nevjerice, svi nemaju istovjetne stavove o svemu. Činjenicu da je Ilinčić "gay" baš Šola koristi kao relevantan argument u svom tekstu, a onda prijetvorno pita "i što s tim". Ilinčić je Šolin "privatni Srbin", on je iskorišten kao što rasisti uobičajeno naglašavaju da imaju prijatelje crnce pa zato nisu rasisti.

Ipak, vrhunac bedastoće je sljedeća Šolina rečenica: "Draženovoj kolegici Hloverki Novak-Srzić često sam znao reći da je Dražen za mene fini gospodin homoseksualac, a ne peder",

Prezabavno je što Šola to smatra komplimentom, što se time hvasta. Hajdemo opet pokušati u životnu realnost prevesti ovu smiješnu rečenicu. Pričaju tako Novak-Srzić i Šola i potonji odjednom ispali "Dražen Ilinčić je za mene fini gospodin homoseksualac, a ne peder". Hloverka se, najvjerojatnije, složi s tim. Ali, nije to Šola rekao samo jednom-dvaput, on je u brojnim razgovorima koje je vodio s Hloverkom "često znao reći" što je za njega Dražen Ilinčić. To u suštini podrazumijeva da su Hloverka i Šola ili stalno tračali Ilinčića ili da je Šola razvio bizarnu kompulziju da usred razgovora s Hloverkom, kao da pati od Touretteova sindroma, nepozvano ispali: "Dražen Ilinčić je za mene fini gospodin homoseksualac, a ne peder". Usput, iritantan je taj malograđanski name dropping; koga je briga osim Šole i sličnih što je on redovito laprdao s Hloverkom?.

Kako su homoseksualci postali pederi

Nakon što je završio s Dolceom, Gabbanom, Delaume-Myardom i Ilinčićem, Šola u svom tekstu konačno dolazi do svoje piece de resistance teze – kako su homoseksualci postali pederi. Prvo spominje nešto što naziva "pokret Stonewall" – nešto je načuo oko pobune u njujorškom Stonewall Innu ali mu sve to nije do kraja jasno, jer "pokret Stonewall" jednostavno ne postoji – a onda konačno nudi objašnjenje u egzemplarno besmislenoj rečenici: "Dakle, homoseksualci su postali licemjerni, agresivni i ideološki zadojeni pederi kada su, prezirući moral (heteroseksualne) većine, u zadnje vrijeme sami počeli tražiti da postanu dio njega, pa žele brak, tu "bolesnu instituciju", kako rekoše, usvajanje djece, pa onda agresivno nasrću danas slikovnicama i na vrtiće".

Pokušat ću raspetljati ovu glupariju. Šola sada tvrdi da je "fini gospodin homoseksualac" Ilinčić sa svojim negativnim stavovima o braku i posvajanju djece primjer izraza "prezira morala (heteroseksualne) većine", te da bi homoseksualci, kako ne bi bili pederi, trebali prezirati moral (heteroseksualne) većine? Po Šolinoj logici, činjenica što ga Ilinčić prezire ključna je njegova kvaliteta koja kod Šole izaziva poštovanje prema Ilinčiću. Da Ilinčić želi biti roditelj i u braku, kao Šola, onda bi bio peder a ne "fini gospodin homoseksualac", no ako Ilinčić prezire Šoline vrijednosti – jer naravno da Šola sebe vidi kao lučonošu "morala (heteroseksualne) većine" – onda je to OK, pače poželjno?

Primitivna lomača je prvenstveno postigla to da se u Hrvatskoj brojni ljudi javno solidariziraju s duginim obiteljima, te izraze svoj zazor od onih koji sve to smatraju problematičnim i protuprirodnim, poput Šole, dok je u svijetu spaljivanje preneseno kao kuriozitet, ponašanje zatucanih ljudi

Ili pak Šola tvrdi da su homoseksualci postali "licemjerni, agresivni i ideološki pederi" ako traže pravo na brak i posvajanje djece, odnosno ako više ne izražavaju prezir prema "moralu (heteroseksualne) većine"?

Ispada da je za Šolu peder svaki homoseksualac koji prezire moral (heteroseksualne) većine i odbacuje instituciju braka, ali i svaki homoseksualac koji želi stupiti u brak i posvojiti djecu. Odnosno, svaki je homoseksualac za Šolu "licemjeran, agresivan i ideološki zadojen peder" jer je Šola očito vrišteći homofob, tip koji ne vjeruje u jednakost prava gej i strejt ljudi. Pritom Šola, izgleda, nije u stanju dokučiti kako je i stav da homoseksualci ne bi smjeli stupiti u brak savršen primjer "ideološke zadojenosti" tj. da je Šola po kriteriju Šole ništa drugo doli peder.

Vidim i da Šoli i njemu omiljenim homoseksualcima izmiče razumijevanje o tome koju mogućnost imaju gej ljudi koji se ne žele vjenčati i ne žele posvajati djecu, niti to podržavaju. Oni se jednostavno ne moraju vjenčati niti imati djecu. Nitko ih ne sili da išta od toga učine. Dapače, postoje i milijuni strejt ljudi koji nisu u braku i koji nemaju djecu ili su u braku ali nemaju djecu. Nema razloga, ako se vjeruje u ravnopravnost različitih ljudi u društvu, da gej ljudi, kao i strejt ljudi, nemaju pravo na brak i posvajanje, kao i pravo da ta prava ne konzumiraju. Dolce, Gabbana i Ilinčić ne moraju stupiti u brak ako neće, ne moraju imati djecu ako neće. Problem je što oni ta prava i te mogućnosti, kao i naravno Šola, dovode u pitanje za gej ljude koji to žele.

Srećom, svi LGBT ljudi nisu "fina gospoda homoseksualci"

Cijeli je Šolin tekst obilježen stavom heteropatrijarhalne privilegiranosti, uvjerenosti u superiornost "morala (heteroseksualne) većine", čega ili nije svjestan ili jest i u njoj uživa ali to ne bi htio priznati. On je taj koji određuje koji su homoseksualci prihvatljivi, koji nisu, kolika bi trebala biti razina prava LGBT ljudi, a što im se ne smije nikad dozvoliti. On paternalistički objašnjava kako se čovjek koji je gej treba ponašati i što treba govoriti, a ako ne ispunjava te uvjete onda ga etiketira kao "licemjernog, agresivnog, ideološki zadojenog pedera". Rado ističe i hvali one homoseksualce koji mogu figurirati kao njegov Uncle Tom, neprijeteće maskote za akomodiranje s ugnjetavačkim heteropatrijarhalnim poretkom.

Srećom, svi LGBT ljudi nisu "fina gospoda homoseksualci", nego su i ovakvi i onakvi, pa naravno i karakterno manjkavi, ali po čemu je to relevantan kriterij za jednakost u društvu i pravima? Nitko od heteroseksualaca ne traži da budu jako plemeniti da bi stupili u brak. Šola hoće istovremeno nametnuti neke strože kriterije gej ljudima kad je riječ o pravima i jednakosti, ali i onemogućiti da i takve nejednake kriterije uspiju ispuniti jer ako sebe vide kao vrijedne jednakih prava kao heteroseksualnu većinu, onda su "licemjerni, agresivni, ideološki zadojeni pederi". To je Kvaka 22 osmišljena da LGBT ljude drži u vječnoj poziciji građana drugog reda u odnosu na privilegiranu, Šolinu.

Agresivni nasrtaj slikovnicom na vrtić bio bi, recimo, kada bi aktivisti Duginih obitelji iznenada razbili ulazna vrata nekog vrtića (slikovnicama?), upali unutra, pod prijetnjom oružja naredili prisutnoj djeci da slušaju dok im se čita iz "Moje dugine obitelji" inače će im ubiti roditelje

Iz toga uostalom proizlazi i njegovo definiranje pojmova "homoseksualac" i "peder". Prvi može biti podnošljiv ili naoko vrijednosno neutralan jer izvire iz medicinske patologizacije istospolne žudnje i ljubavi, jer predstavlja bivšu dijagnozu zbog koje se nekad po "moralu (heteroseksualne) većine" završavalo na elektrošokovima, u zatvoru, u konc-logoru. "Peder" je pak prethodno pogrdan i homofoban izraz, koji Šola lukavo želi prenamijeniti u opis lošeg karaktera, još jednom pokušavajući prakticirati svoju heteropatrijaralnu hegemoniju nad LGBT ljudima, određujući značenja i korištenje pojedinih riječi.

Riječi, hvala Bogu, mogu mijenjati značenje i ono što je nekad bilo pogrdno može postatii pozitivno, nadahnuti izraz političkog otpora. Kao što su "queer" i "schwul" spašeni od toga da budu homofobna pogrda, tako se i u Hrvatskoj već više od desetljeća bori za naše ljudsko i pedersko pravo da riječ "peder" oslobodimo od Šole i šolića. Odnosno, ako se prepoznaješ u onome što Šola osuđuje kao "licemjernog, agresivnog, ideološki zadojenog pedera", onda skoro pa automatski znaš da radiš nešto dobro u borbi za ravnopravnost hrvatskih LGBT građanki i građana. Znači da vjeruješ u ponos i ravnopravnost, u vlastitu jednaku vrijednost, a ne da si u najboljem slučaju dobro tretirana pudlica dežurnih homofobnih moralizatora, "fini gospodin homoseksualac".

Isto tako, i riječ "šola" može promijeniti značenje u hrvatskom jeziku. Primjerice, mogla bi se početi koristiti za prijevod američkog neologizma "santorum".

"Black Panther" režisera i koscenarista Ryana Cooglera neprijeporni je filmski i kulturalni fenomen koji je već obilježio 2018. godinu. Megahit Marvela i Disneya ujedno je i iznenađujuće politički slojevit film, koji je potaknuo objavu stotina članaka koji se bave ideološkim stavovima ključnih likovima. Gordan Duhaček u svojem tekstu za CroL "Black Panther" interpretira iz specifične gej perspektive, koja se reflektira i na stavove i iskustva unutar hrvatske LGBT zajednice (oprez – spoileri).

U raspravama koje je u javnosti i medijima onog dijela svijeta koji živi u suvremenosti, što se, naravno, ne odnosi na Hrvatsku, izazvao izvrsni film Ryana Cooglera "Black Panther" jedna od ključnih tema je stav prema formalnom negativcu u priči Eriku Killmongeru (Michael B. Jordan), antagonistu i rođaku glavnog lika T’Challe (Chadwick Boseman).

Napisano je već pregršt članaka o tome zašto je KIllmonger jedan od najkompleksnijih negativaca u Marvel Cinematic Universeu, ali i onih koji ističu da je negativac u "Black Pantheru" zapravo u pravu. Na Twitteru se proširio i hashtag #KillmongerWasRight, kojim se izražava podrška za njegovu revolucionarnu politiku oslobođenja potlačenih tamnoputih milijardi ljudi od jarma bjelačke supremacije i stoljeća eksploatacije. Bez ikakvog dodatnog odugovlačenja moram reći da se sa svime time slažem (da, Killmonger je iznimno slojevit i upečatljiv lik i da, politički ga smatram uzoritim), te da zapravo mislim kako Killmonger uopće nije negativac, nego pozitivac.

Nepravda i žrtvovanje

Dva su osnovna razloga za to. Prvi je Michael B. Jordan, neopisivo seksi i fantastičan glumac, koji je beskrajno karizmatičan, ali i potresan kao Killmonger. U filmu u kojem nema loše odigrane uloge on je neprijeporno najmoćniji, te svakim svojim pojavljivanjem u kadru donosi ogromnu dodanu vrijednost užitku gledanja "Black Panthera". Jordan je u prvoj polovici filma jedva fizički prisutan, možda ga ima sveukupno nekih desetak minuta na platnu, ali duhovno je od samog početka osvojio film, s obzirom na to da je kratki animirani film u kojem je sažeta povijest izmišljene afričke zemlje Wakande zapravo priča za laku noć koju malom Eriku pripovijeda njegov otac, princ N’Jobu (Sterling K. Brown).

U drugoj polovici se otkrije tragična storija o Killmongerovu porijeklu i životu, kao i kako je to utjecalo na formiranje politike koju zastupa, što Jordan sve bez problema iznosi na svojim glumačkim leđima, i kad je riječ o scenama borbe i akcije i kad treba pustiti suzu ili nam otkriti dubinu svoje traume i bijesa koji je iz nje izrastao. Killmonger je bio već u scenariju napisan kao fascinantan lik, no očito je da ga je Jordan uzvisio iznad toga, isporučivši u svojoj glumi snagu uvjerenja kakvu takav lik zahtijeva.

Drugi razlog je sve ono što u "Black Pantheru" saznajemo o T’Challi i Killmongeru.

T'Challa je razmaženi i privilegirani monarhist, koji je život proveo u izobilju, gledajući konformistički i u skladu s vladajućom politikom Wakande isključivo vlastiti sebični, izolacionistički interes (Wakanda first!), bez ikakve solidarnosti s ostatkom svijeta, naročito Afrike koju se dotad stoljećima pljačkalo. On je izdanak loze koja je tamburala po magičnom i moćnom metalu vibraniju dok su ostale ljude u Africi prodavali u roblje. Iako su imali moć tome se suprotstaviti, Wakanđani nisu učinili ništa. Svoje su blagostanje utemeljili na ignoriranju tlačenja i prolivene krvi milijuna drugih crnih ljudi, uključujući i samog Killmongera, čije je djetinjstvo – nakon što su mu ubili oca – žrtvovano u ime raison d'etat.

{youtube}sfp6ChqE9mk{/youtube}

Zbog nanesene mu nepravde Killmonger je žrtvovao i dio svoje ljudskosti, pridruživši se američkoj vojsci da bi postao istrenirani komandos (čega je i sam svjestan te naglasi da je ubijao i druge crne ljude) kako bi dobio priliku u skladu s vakandskim procedurama boriti se za prijestolje, koje onda u poštenoj borbi osvaja. I kad Killmonger krene implementirati svoju novu revolucionarnu politiku solidarnosti sa svim potlačenim crnim ljudima diljem svijeta, T'Challa ga svrgava u državnom udaru uz pomoć dijela starih reakcionarnih elita Wakande. Njima jednostavno ne odgovara rizik gubitka pozicija koje podrazumijeva Killmongerova revolucionarna politika. T'Challa je otprilike poput Nikolaja Romanova, a Killmonger je poput Robespierrea, Lava Trockog ili Chea.

Jedini put do prijestolja Wakande jest put ubijanja i žrtvovanje dijelova vlastite ljudskosti

Kad Killmonger izgubi drugi dvoboj s T'Challom, koji pritom ima značajnu pomoć svoje sestre, to nije kao prvi put fer borba jedan na jedan – Killmonger u stilu antifašističkog heroja Rade Končara ("Milosti ne tražim niti bih vam je dao!") odbija mogućnost da bude spašen nego umire ponosno, i u smrti se solidarizirajući s onim Afrikancima koji su odvođeni u ropstvo dok su Wakanđani sve to nezainteresirano gledali iz svojeg blagostanja. "Bury me in the ocean with my ancestors who jumped from ships, 'cause they knew death was better than bondage" ("Sahranite me u oceanu s mojim precima koji su skakali s brodova jer su znali da je smrt bolja od ropstva.") njegova je posljednja rečenica, a Jordan je izgovara s patosom koji tjera suze na oči.

Na samom kraju filma, posve u skladu s klišejem krivice koju zbog svoje društvene nadmoći osjećaju bogati i privilegirani, T'Challa kupuje zgradu u kalifornijskom gradu Oaklandu, u kojoj je Wakanda utjelovljena u tadašnjem kralju, T'Chalinom ocu, Killmongeru uništila život, te pokreće nekakav nedefinirani socijalni centar. Umjesto prevratničkog rješenja za kakvo se zalaže KIllmonger tj. uništenja bijele supremacije, te uspostavljanja pravednijeg društva kao nove norme, T'Challa tipično za svoj klasni položaj nudi malo milosrđa potlačenima i pritom se osjeća dobro jer je sad, eto, ipak "društveno angažiran".

{youtube}7fdQewsXFwM{/youtube}

Pritom ne tvrdim da je Killmonger savršen (revolucionari to nikad nisu, jer su i oni ljudi), no čini mi se očitim da su oni protiv kojih se bori u Wakandi i ostatku svijeta mnogo gori od njega. Uostalom, tko je zapravo Killmongera istrenirao da postane stroj za ubijanje i u tehnikama preuzimanja vlasti? Pa SAD, država koja ruši režime diljem svijeta, među njima i niz demokratskih, te onda instalira sebi poslušne diktatore. Istovremeno je to država u kojoj je Killmonger kao crnac automatski građanin drugog reda, kojem za bilo kakvu afirmaciju kao mladiću bez roditelja iz niže klase preostaje to da se prijavi za vojsku, dakle da bude topovsko meso u američkim imperijalnim ratovima.

Ne može biti jedinstva između dvoje potlačenih ako jedan od njih želi nastaviti nositi svoje okove i životariti u nametnutom zatvoru, prihvaćajući poziciju građanina drugog reda, dok drugi planira kako skinuti okove, razbiti rešetke i odbaciti poziciju društvene manje vrijednosti

Koja je to dubina tragedije – jedini put koji ga vodi do prijestolja Wakande, na koji ima pravo jednako kao i T'Challa, put je ubijanja i žrtvovanje dijelova vlastite ljudskosti. SAD kao globalni hegemon i monarhija Wakanda nisu imale nikakvih problema eksploatirati i/ili ignorirati Killmongera kad im je to bilo od koristi, a njegova se ljudska i politička veličina ogleda u tome što on nije prvenstveno zainteresiran za osvetu. Killmongeru je prijestolje Wakande sredstvo, a ne cilj.

Svojim zauzimanjem liderske pozicije u Wakandi Killmonger želi omogućiti oslobođenje potlačenih milijardi, a ne tek nastaviti uživati u izobilju, kao generacije vakandskih kraljeva prije njega, kao i T’Challa na početku filma. On se pokazuje mnogo samosvjesnijim u vezi sa samim sobom i svojim revolucionarnim putom nego T'Challa u vezi s mračnom stranom Wakande i svojim ocem, o čemu prvo ništa ne zna niti je ikad osjećao poriv da tradicionalnu vlast propituje, a kad to sazna da nije, odmah obznaniti istinu.

Wakanda kao golemi ormar

Nasuprot parsto ožiljaka na Killmongerovu tijelu koji simboliziraju ubojstva počinjena na njegovu revolucionarnom putu – a samoozljeđivanje sugerira i svijest o kompromitaciji koju to predstavlja – milijuni Afrikanaca odvedeni u roblje dok je Wakanda u svojem izolacionističkom blagostanju na sve to bila gluha i slijepa su ništa. Na rukama Wakanđana su zbog njihove sebičnosti doslovno oceani krvi generacija i generacija.

Stvari postaju još zanimljivije ako nad "Black Pantherom" izvršimo malo kulturalne aproprijacije i interpretiramo film u gej ključu.

Što je onda Wakanda? To je mjesto na kojem se sigurno osjeća skupina ljudi inače masovno diskriminiranih zbog jedne svoje karakteristike na koju nikako nisu mogli utjecati. Wakanđani ostatku svijeta lažu tko su i što su pretvarajući se da su siromašni i zaostali, a zapravo su bogati i napredni. Laž im je ultima ratio preživljavanja, a u procesu održavanja svoje sigurnosti u odnosu na neprijateljski raspoloženi svijet, u procesu konstantnog laganja i nijekanja svoje prave prirodne Wakanđani su razvili i neke patologije, mračne strane. Zar nije jasno – Wakanda je jedan veliki ormar! Istina, mnogo udobniji od onog u koji je heteropatrijarhat ugurao sve LGBT ljude na svijetu, ali ipak ormar.

{youtube}xjDjIWPwcPU{/youtube}

Killmonger je (navodno) radikalni aktivist koji zagovara coming out Wakande, borbu protiv nepravde, ravnopravnost potlačenih, odbacivanje nošenja maski i ponos zbog svojeg identiteta. Killmonger je, jednostavno rečeno, prajdizan. On je pobuna u Stonewallu utjelovljena u jednom čovjeku. I baš kao što se mnogi u LGBT populaciji protive aktivizmu i autanju, Prajdu kao simbolu politike vidljivosti jer im ugrožava privilegije glumljene heteroseksualnosti te varljive sigurnosti i komocije ormara, tako se i T’Challa i veći dio elite Wakande – ormaruše! – suprotstavlja Killmongeru. Business as usual u Wakandi je aranžiranje s heteropatrijarhatom i uživanje u svom zlatnom kavezu, bez solidarnosti prema srodnima koji nemaju tu mogućnost, a Killmonger zagovara korjenitu promjenu i direktno proziva vladajuće licemjerje Wakande odnosno ormara.

Koja je to dubina tragedije – jedini put koji ga vodi do prijestolja Wakande, na koji ima pravo jednako kao i T'Challa, put je ubijanja i žrtvovanje dijelova vlastite ljudskosti. SAD kao globalni hegemon i monarhija Wakanda nisu imale nikakvih problema eksploatirati i/ili ignorirati Killmongera kad im je to bilo od koristi

Finalna bitka filma utoliko je ekvivalentna sukobima unutar same LGBT zajednice, u kojoj na jednoj strani većinu čine oni koji su u ormaru i zagovaraju status quo ili u najboljem slučaju inkrementalne promjene s geslom da heteroseksualnoj većini moramo pokazati da smo divni i dobri pa će nas tolerirati, a na drugoj aktivistička manjina koja je aut, smatra da se homofobiji treba suprotstaviti a ne povlađivati i koja je spremna izložiti se fizičkoj ugrozi za svoja uvjerenja. Odnosno, dok su jedni sjedili doma i gledali TV, drugi su marširali na Povorkama ponosa i pod kišom kamenja, uvreda, Molotovljevih koktela itd. "Black Panther" je pametno ukazao na to da i unutar diskriminiranih manjinskih zajednica postoje, posve očekivane, podjele, te da je iluzorno očekivati monolitno jedinstvo.

Ne može biti jedinstva između dvoje potlačenih ako jedan od njih želi nastaviti nositi svoje okove i životariti u nametnutom zatvoru, prihvaćajući poziciju građanina drugog reda, dok drugi planira kako skinuti okove, razbiti rešetke i odbaciti poziciju društvene manje vrijednosti. Onaj koji odbacuje vlastite okove htio ne htio ugrožava i okove onoga koji se na njih navikao i s takvom pozicijom aranžirao te mu predstavlja direktnu prijetnju, iako će u konačnici to dovesti i do oslobađanja onoga tko se srodio s okovima.

Killmonger forever

No, pobunjenik poput Killmonera ugrožava i tamničara oboje okovanih (ormarom, odnosno Wakandom). Stoga je logično da se u borbu protiv Killmongera na T’Challinoj strani uključuje i agent CIA-e Everett Ross (Martin Freeman), eksponent hegemonske politike SAD-a, kao što se i u sabotiranju LGBT aktivizma na istoj strani nalazi dio LGBT populacije koja je u ormaru, i Katolička crkva odnosno Željka Markić, često koristeći do riječi istovjetnu retoriku o "agresivnom aktivizmu" i slične manipulacije i objede. Nije to iznenađujuće s obzirom na to da antiaktivistički nastrojena ormaruša i Željka Markić imaju isti interes – ukidanje LGBT aktivizma i promjena koji on zagovara i za koje se bori.

Sličnost snaga reakcija i inkrementalizma iz "Black Panthera", koje predstavlja T’Challa, s antiaktivistički nastrojenim dijelom hrvatske LGBT zajednice zabavno ilustrira već spomenuta završna scena "Black Panthera", u kojoj T’Challa predstavlja svoju viziju angažmana u svijetu i borbe protiv društvene nepravde.

Finalna bitka filma utoliko je ekvivalentna sukobima unutar same LGBT zajednice, u kojoj na jednoj strani većinu čine oni koji su u ormaru i zagovaraju status quo ili u najboljem slučaju inkrementalne promjene s geslom da heteroseksualnoj većini moramo pokazati da smo divni i dobri pa će nas tolerirati

Svatko tko je imalo upućen u povijest zagrebačkog Prajda zna da je svake godine neizbježan sljedeći prijedlog nekog (uvijek anonimnog) iz LGBT zajednice: Povorka ponosa je kontraefekt, ona samo iritira, bilo bi bolje novac koji se troši na nju iskoristiti da se kupe igračke i potrepštine djeci u sirotištu u Nazorovoj. Naravno, predlagači toga kroz više od petnaest godina nisu sami uspjeli realizirati svoju "genijalnu" ideju, iako ih u tome baš nitko ne zaustavlja. Ne, oni žele da netko drugi napravi ono što sami nisu sposobni, da imaju aktiviste na svom daljinskom upravljaču. Pritom uopće ne uzimaju u obzir da je takvo dodvoravanje neprijateljski nastrojenim homofobima i kupovanje njihove naklonosti besmisleno jer Željka Markić i njoj slični valjda više neće provoditi homofobne kampanje ako su u Nazorovoj podijeli par igračaka? Kako da ne. Dakle, teško da bi takva akcija polučila željeni rezultat, što je u osnovi manje važno u usporedbi s promašenošću ideje da se preko leđa siročadi reklamiraju LGBT prava.

T’Challa kao konzekventnija osoba od prosječne hrvatske ormaruše vulgaris ipak odlazi u američki ekvivalent Nazorove, crnački i siromašni kvart grada Oaklanda, te tamo pokreće otvaranje socijalnog centra koji će djeci iz siromašnih četvrti i doslovno donijeti igračke koje nemaju, a kako bi reklamirao Wakandu. Hajde, bar je netko u holivudskom filmu realizirao omiljenu ideju bezvibranijskih Wakanđana iz hrvatske LGBT zajednice kad oni već nisu sposobni to ostvariti u stvarnosti.

Naravno, nije realno očekivati od jednog holivudskog filma o Marvelovom superheroju da će stvari završiti tako što će Killmonger uspjeti u svojem naumu i provesti tako politički radikalan revolucionarni projekt ustanka i oslobođenja "prezrenih na svijetu". Ali umjesto sada pomodnog uzvika "Wakanda forever", "Black Panther" je i hotimice i nehotice ponudio dovoljno razloga da se iz kina izađe sa zaključkom – Killmonger forever!

U pulskom klubu Kotač 14. veljače održana je glazbeno-zabavna večer, prvo izdanje novog programa pod nazivom Proces, usmjerenog na LGBT zajednicu i podržavatelje. Crol.hr je razgovarao s Janom Franjulom, voditeljem Procesa koji se održava uz potporu kluba Kotač i udruge Seasplash o planovima za ovaj program, razlozima zbog čega u Istri nema više LGBT događaja i njegovim iskustvima s autanjem.

"Zašto Proces? Zato što smo svjesni da je u pitanju dugotrajan proces pogotovo na ovim našim prostorima. Pravo na drugačiji odabir i na drugačije poglede na svijet pravo je svakog građanina ovoga svijeta. Pridružite nam se te večeri u Kotaču kako bi zajedno rušili barijere", stoji u najavi na Facebooku za prvo izdanje Procesa, koji je, kako su naglasili organizatori "namijenjen posjetiteljima svih seksualnih orijentacija, nacionalnosti, spolova i rodova, vjeroispovijesti, boje kože... onima koji su željni izlaska iz rutine i koji su cijepljeni od predrasuda", a nudi "u sigurnom prostoru kluba Kotač uz disco, dance i funk glazbu uz koju je rasla queer filozofija nepristajanja na slijepo slijeđenje društvenih normi i tradicija te na njihovo propitkivanje".

Ljudi nisu dovoljno aktivni

U svakom slučaju, prvi Proces je uspješno održan, na njemu se, za početak obećavajuće, skupilo pedesetak ljudi, a puštao se pop, vocal i deep house te disco. "Pa, za prvi put je bilo zabavno i iako je došlo manje ljudi, svi su izrazili želju da se program nastavi. I kad programe budemo imali vikendom, odmah će i publike biti više", kaže nam voditelj Procesa Jan Franjul.

25-godišnji Franjul objašnjava kako se rodila ideja o pokretanju Procesa: "Kotač je kao klub zamišljen i otvoren kao mjesto gdje bi se mogli okupiti, zabaviti i učiti pripadnici svih skupina koje nemaju svoje mjesto u gradu. Prvo se mislilo na različite glazbene stilove, okupljanje alternativnih supkultura. Onda smo kroz razgovore shvatili kako Pula kao neki otvoreniji grad nema mjesto za LGBT zajednicu. Nema ga niti kao mjesto za zabavu, a ni kao mjesto gdje bismo mogli imati predavanja, tribine, izložbe, projekcije filmova i slično. Tada se rodila ideja o Procesu. Proces zato što je otvaranje LGBT populacije dug proces koji mi želimo potpomoći raznim događanjima. Otvorili smo ga uz party za neki lagani početak j čisto da ljudi čuju da postoji nešto novo, a nastaviti mislimo u sklopu ostalih projekata Kotača".

Pitamo ga kako tumači da u Istri, koja važi za gay friendly dio Hrvatske, nema više LGBT događanja, uz izuzetke gej kluba Labirint u Rovinju i Homo fešte u Poreču.

"Stvar je u tome da ljudi jednostavno nisu dovoljno aktivni da se nešto i napravi. Znaju da mogu živjeti dosta otvoreno i da će sve biti OK. I da se možeš relativno otvoreno ponašati u većini klubova. A i tu je onaj strah, ipak malo prisutan, da ako ideš na gay party se zapravo deklariraš. Iako, čim se nešto događa svi su odmah željni doći", kaže Franjul za Crol.hr.

Sljedeći Proces u travnju

Ističe i kako želi da Proces preraste u događaj koji će osnaživati istarsku LGBT zajednicu, "pogotovo jer programi neće biti samo party nego i tribine, projekcije filmova i razgovori koji će pomoći ljudima u otvaranju i prihvaćanju".

Jan Franjul je zapravo jedan od izuzetaka u Istri kad je riječ o tome da se prema vlastitom seksualnom identitetu odnosi po zloglasnim devizama "diskrecija na prvom mjestu" i "to je moja privatna stvar".

"Ja sam otvoren oduvijek. Izašao sam iz ormara još u srednjoj školi i nikad nisam imao problem pričati o tome i javno se deklarirati. Oduvijek sam imao potpunu podršku od obitelji i prijatelja. Ekipa iz Kotača i Seasplasha mi se javila s idejom da bi u svom prostoru volji pokrenuti program orijentiran LGBT zajednici i jesam li voljan pridružiti im se kao voditelj tog programa. Ja sam se pridružio jer sam oduvijek mislio da Pula i Istra zaslužuju nešto poput toga te da ako želim takav program, da je potrebno aktivirati se", završno poručuje.

Najavljuje kako bi se sljedeći Proces trebao održati u travnju te da će nakon toga pokušati uspostaviti redoviti ritam održavanja. Sve informacije o Procesu možete naći na Facebook stranici kluba Kotač.

Dobro je poznato da svuda oko nas obitavaju ljudi, i to mnogo njih, koji veliko zadovoljstvo, pa čak i životnu svrhu nalaze u isticanju vlastite "važnosti" i "superiornosti" vrijeđajući druge, pogotovo ako su ti drugi uspješniji, ljepši, pametniji... ili gej. Jer, recimo, napisati "odvratna pederčino, umri od AIDS-a" dokazano utječe na lučenje hormona sreće, kao i osjećaja ponosa zbog stavljanja pedera na njegovo mjesto. To je nedavno na svojoj koži osjetio olimpijac Gus Kenworthy.

On je na svom profilu na Twitteru podijelio dio komentara s njegova kanala na YouTubeu, gdje su se mrzitelji razmahali gotovo se nadmećući tko će dosegnuti dublje dno. Tako mu je jedan, primjerice, poželio da će "uz malo sreće, umrijeti u smrskanom autu", da će ga "musliman gurnuti s vrha zgrade, što bi isto bilo u redu", ili će mu netko "prići na ulici i smrskati lubanju".

Drugi Kenworthyju poručuje da je on "ništa doli pederčina koji pije spermu i nakaza prirode", a treći da se "te pederčine moraju vratiti natrag u ormar, izvan pogleda" jer "nije u redu pušiti k**** drugog muškarca, to je samo za cure".

Them: It's 2018 nobody cares that you're gay. Homophobia doesn't exist anymore. Get over yourself.

My YouTube notifications: pic.twitter.com/moASu15TR4

— Gus Kenworthy (@guskenworthy) February 27, 2018

No YouTube nije jedino mjesto na kojem je Gus Kenworthy bio metom homofobnog šljama. Portal Pink News letimično je pretražio Twitter i pronašao još niz sličnih komentara.

Podsjetimo, Kenworthy je zajedno s kolegom klizačem Adamom Ripponom žestoko kritizirao američkog potpredsjednika i voditelja američke olimpijske delegacije Mikea Pencea zbog njegovih homofobnih stavova, a nedavno je njegov poljubac s dečkom Matthewom Wilkasom uoči natjecanja postao viralan i u tren oka obišao svijet.

Sâm Kenworthy je tad rekao: "Mislim da je vidljivost jedini način da se doista promijeni percepcija i slomi homofobija", a svojim je mrziteljima ostavio kratku videoporuku:

me to my haters pic.twitter.com/B1rp01zsCy

— Gus Kenworthy (@guskenworthy) February 28, 2018

Kampanja koju je udruga Dugine obitelji lansirala početkom veljače kako bi skupila 3000 dolara potrebnih za dotisak slikovnice "Moja dugina obitelj" putem platforme Indiegogo završila je jučer, skupivši sveukupno 337% od traženog iznosa, čak 10.116 dolara.

Djelo autora Ive Šegote i Maje Škvorc te ilustratora Borne Nikole Žeželja "Moja dugina obitelj” prva je slikovnica o djeci s istospolnim roditeljima u Hrvatskoj i regiji. Od naročite je koristi upravo djeci iz takvih obitelji jer u njoj mogu prepoznati sebe i svoj svakodnevni život. Prvih 500 primjeraka slikovnice, koje je udruga izdala prvenstveno za svoje članove i podržavatelje razgrabilo se i prije nego što je slikovnica predstavljena široj javnosti.

Interes za slikovnicom nastavio je rasti i Dugine obitelji odlučile su se za dotisak tražeći donacije od građana i građanki putem crowdfundinga, kako bi omogućili novo izdanje slikovnice u tvrdim koricama te bojanku "Moja dugina obitelj".

"Nakon što smo podijelili prvih 500 primjeraka slikovnice, poruke i mailovi zainteresiranih nisu prestali stizati. Javljalju nam se gradske i školske knjižnice, zainteresirani roditelji koji žele sa svojom djecom razgovarati o LGBT temama, ai dalje nas iznenađuju pozitivne reakcije i komentari na našu slikovnicu", kaže Daniel Martinović, koordinator udruge.

Želimo da Roko i Ana, glavni likovi iz prve slikovnice, dožive još puno avantura i novih izdanja kojima ćemo nastaviti doprinositi boljem razumijevanju i prihvaćanju duginih obitelji

"Samo u prvom danu kampanje skupili smo gotovo dvostruko više od iznosa kojeg smo prvotno tražili. Skoro 70% od svih donacija je iz Hrvatske, što nas jako ohrabruje i pokazuje da unatoč izoliranim incidentima postoje mnogi građani i građanke u našoj zemlji koji podržavaju dugine obitelji i našu slikovnicu. Ostatak donacija došao je iz raznih zemalja; najviše iz Njemačke, Belgije i Ujedinjenog Kraljevstva, a zaprimili smo donacije i iz Slovenije i Srbije. Jedna donacija je stigla čak iz Obale Bjelokosti. Želimo se zahvaliti svim osobama koje su donirale i podržale nas, divno je vidjeti toliku količinu podrške."

Osim dotiska slikovnice "Moja dugina obitelj" i izdavanja bojanke, prikupljena sredstva pomoći će i daljnjem razvoju novih izdanja Duginih obitelji.

"Ovakav odaziv nismo mogli ni sanjati. Prikupljena sredstva omogućit će nam da dalje razvijamo našu udrugu, olakšat će nam organizaciju naših aktivnosti poput grupa podrške, ali također puno će nam pomoći u pripremi i planiranju novih slikovnica. Tek smo u početnim fazama, ali želimo da Roko i Ana, glavni likovi iz prve slikovnice, dožive još puno avantura i novih izdanja kojima ćemo nastaviti doprinositi boljem razumijevanju i prihvaćanju duginih obitelji. Svaki prijedlog i ideja je dobrodošla, pozivamo sve koji imaju ideje i žele nam pomoći da nam se slobodno jave", dodaje Martinović.

Nakon što smo podijelili prvih 500 primjeraka slikovnice, poruke i mailovi zainteresiranih nisu prestali stizati. Javljalju nam se gradske i školske knjižnice, zainteresirani roditelji koji žele sa svojom djecom razgovarati o LGBT temama

Udruga "Dugine obitelji”, osnovana je 2017. godine nakon niza godina djelovanja kao neformalna građanska inicijativa. Okuplja LGBTIQ* parove i pojedince koji imaju ili žele djecu, ili se samo žele informirati o izazovima i lijepim stranama planiranja obitelji.

Australska glazbenica razveselila je obožavatelje obradom jedne od najpoznatijih pjesama legendarne australske grupe INXS za promidžbeni video u kojem se pojavljuju LGBT bračni parovi.

Courtney Barnett privukla je pažnju publike i kritike 2012. kad je objavila svoj prvi EP "I've Got a Friend Called Emily Harris". Godinu nakon toga objavila je i EP "How to Carve a Carrot Into a Rose" koji je u Americi objavljen zajedno s njezinim prvim EP-om pod imenom "The Double EP" i dočekan pohvalama kritičara.

Sam naslov njezina debitantskog albuma "Sometimes I Sit and Think and Sometimes I Just Sit" otkriva Barnettin senzibilitet – introspektivne teme predstavljene u neangažiranom, deadpan stilu sa začudnim, distanciranim, ali komičnim prizvukom. Album ima svjež, moderan indie rock zvuk iako njezin neopterećen pristup pokatkad zna postati monoton. Na krilima uspjeha prvijenca koji je mahom pobrao odlične kritike Barnett je prošle godine snimila "Lotta Sea Lice", zajednički album s Kurtom Vileom, bivšim gitaristom benda The War on Drugs i bratom po indiferentnom sentimentu.

{youtube}3KNsBCf34fQ{/youtube}

"Lotta Sea Lice" proizvod je zajedničkih jamova, zbog čega se doima nedovršenim, albumom koji je snimljen više da bi dokumentirao njihovo prijateljstvo i kreativnu suradnju negoli bio kakvo ozbiljnije izdanje. Nije osobito oduševio ni njihove obožavatelje.

Novi album Courtney Barnett "Tell Me How You Really Feel?" izlazi 18. svibnja 2018. Dok ga željno iščekujemo, Barnett se pozabavila obradom klasika neprežaljenih INXS "Never Tear Us Apart", benda čiji je klasik "Kick" iz 1987. svojedobno u cijelosti izvodila uživo. Pjesmu je snimila za potrebu Appleove reklame za iPhone X koja podržava bračnu jednakost. Reklama prikazuje prve plesove nekoliko istospolnih parova praćene Barnettinom emotivnom, akustičnom obradom.

{youtube}VjlNKiH1iBk{/youtube}

Ovo nije prvi Barnettin iskorak u aktivizam – prošle je godine potpisala otvoreno pismo u kojem kritizira seksizam u australskoj glazbenoj industriji. Akcija, slična pokretu #TimesUp u Americi, nastoji prekinuti šutnju i iskorijeniti zlostavljanje, nasilje, objektifikaciju i seksističko ponašanje.

Inače, Barnett je otvoreno lezbijka i u sretnom braku s australskom kantautoricom Jen Cloher koja je, zanimljivo, starija od nje 14 godina.

Svi koji ne znaju odgovor na pitanje iz naslova, trebali bi početi pratiti malezijski tisak. Naime, tamošnje novine objavile su listu karakteristika na temelju kojih je konačno moguće nepogrešivo uočiti pedera. Pronaći kukolj među žitom, pronaći pedera u gomili normalnih. Kako biste bili optuženi za pederluk, dovoljno je da pustite bradu, krenete u teretanu – bez brige, ne trebate vježbati, dovoljno je samo škicati frajere – i svakodnevno na sebi imati brendiranu odjeću.

Želite li postati lezba, a prethodno ste ispunili uvjet da ste žena, dovoljno je da se grlite s drugim lezbama, držite za ruke i omalovažavate muškarce.

Razmislivši malo o tome, zaključio sam da sam istovremeno i lezba i peder. Leder? Isprike liječniku kod kojeg sam išao na ultrazvuk bubrega. Vječna je to borba, vječno pitanje na koje znanost još uvijek nije dala nedvosmislen odgovor. Znanost je objasnila kišu, gravitaciju, atome, magnetsko polje, gotovo cijeli svijet koji nas okružuje je znanstveno objašnjen. Ostala su tri pitanja bez jasnih odgovora: ima li boga, postoje li višestanični organizmi u HDZ-u i kako prepoznati pedera.

Svi koji podržavaju prava LGBTIQ* populacije obavezno su i sami pederčine i lezbače

Zapravo, ovo zadnje pitanje nepogrešivo ujedinjuje pedere i homofobe. Gotovo ih mogu vidjeti kako se veselo drže za ruke, sjede na dekici pokraj rijeke, upijaju zrake sunca, sretno zoblju bijelo grožđe i na integralni kruh mažu trokut Zdenka sira. Naravno, pederi i homofobi imaju različite motive za nepogrešivo prepoznavanje pedera. Prvi to žele da znaju na koga se smiju napaliti, a ovi drugi kako bi znali koga smiju zapaliti.

Upute za prepoznavanje zvuče više kao vrhunsko sprdanje s pokušajima za brzinsko prepoznavanje pedera, nego kao nešto ozbiljno. Međutim, upute su vrlo ozbiljne. Ta ozbiljnost doprinosi dojmu da je cijelu priču još lakše ismijati kao potpuno retardirane pizdarije neke tamo nazadne azijske islamske vukojebine. Bilo bi to lako, da ne podsjećaju na potpuno retardirane pizdarije neke tamo nazadne europske katoličke vukojebine.

Potpuno zadovoljiti ono što definira Hrvata malo je ljudi u stanju. Generalno, svatko tko izaziva čuđenje teško da se može nazvati Hrvatom. Svaka sitnica kod Hrvata izaziva čuđenje. Zbog toga i oni sami izazivaju čuđenje u (civiliziranom) svijetu. Pjesnikovim riječima, ispada da su Hrvati većinom pjesnici

Ne tako davno, za vrijeme mračnih, pardon, slavnih 90-ih svatko s bradom potencijalno je bio četnik. Svako dijete koje nije išlo na vjeronauk, a bila ih je nekolicina, neminovno je bilo pravoslavno. Svi koji su se prezivali, recimo, Babić, sigurno su bili Srbi. Je li danas nešto drugačije? Svi koji ne idu na vjeronauk i dalje su pravoslavci, a time i Srbi. Svi koji ne glasaju za HDZ neprijatelji su države, a time i Srbi. Svi koji podržavaju prava LGBTIQ* populacije obavezno su i sami pederčine i lezbače, a time i prijetnja hrvatskom narodu, a time i Srbi. Svaka žena kratke kose sigurno je lezba, a time i mrziteljica muškaraca, a time i mrziteljica svega hrvatskog, a time i Srpkinja. Svaki muškarac koji ima frizuru maštovitiju od izbrijane glave kojom želi postići izgled svježe obrezanog penisa, nužno je peder i tetkica, a time i nedovoljno muškarac, a time i žena, a time i lezba, a time, u konačnici, Srbin.

Istina, daleko je Hrvatska od takvih nasilnih reakcija prema LGBTIQ* populaciji. Cinik bi rekao da je i to samo zato što Vlada još uvijek nije dala jasne zakonske smjernice za prepoznavanje pedera. Još veći cinik bi rekao da se Hrvati ne bave takvim partikularnim problemima kao što je nečija seksualna orijentacija. Hrvati su to digli na novu razinu. Nisu se bavili nalaženjem pedera među Hrvatima. To je bottom-up pristup i zvuči pomalo pederski.

Hrvati više vole top-down pristup. Nalaženje Hrvata među pederima. Definiraj što nekoga čini Hrvatom. Tko se ne slaže s tim, automatski priznaje da je peder, a time i Srbin. Nije bez vraga preporuka svima kojima se ne sviđa u Hrvatskoj da odsele u Srbiju. A Srbi k'o Srbi, uvijek vole provocirati, pa niti tu selidbu ne mogu obaviti krenuvši prema Bajakovu. Nego namjerno zaobilaznim putem do Srbije, seleći u Austriju, Njemačku, Švicarsku, Švedsku i Irsku.

Za izazvati čuđenje u Hrvatskoj nije potrebno puno truda

Potpuno zadovoljiti ono što definira Hrvata malo je ljudi u stanju. Generalno, svatko tko izaziva čuđenje teško da se može nazvati Hrvatom. Svaka sitnica kod Hrvata izaziva čuđenje. Zbog toga i oni sami izazivaju čuđenje u (civiliziranom) svijetu. Pjesnikovim riječima, ispada da su Hrvati većinom pjesnici. Za izazvati čuđenje u Hrvatskoj doista nije potrebno puno truda. Dovoljno je, recimo, ne biti vjernik. Dovoljno je biti samohrana majka s dvoje djece iz dva braka. Dovoljno je biti žena kojoj nije životni cilj udati se i imati djecu. Dovoljno je biti muškarac koji žene tretira kao živa i ravnopravna bića.

Biti žena i ne pokazivati interes za kuhanje poprilično izaziva čuđenje. Slično kao i muškarac koji pokazuje interes za to. Slično kao i muškarac koji ne pokazuje interes za sport. Ili žena koja ga pokazuje. Biti muškarac koji pokazuje emocije jednako je čudno kao i žena koja ih ne pokazuje. Ljetovanje koje ne uključuje hrvatsku obalu definitivno je začuđujuće. Svirati neki instrument izrazito je čudna stvar. Ne piti alkohol izrazito je problematična stvar. Ne gledati televiziju upravo je šokantno. Čitati nešto više od deklaracije na majonezi potpuno je neprihvatljivo. Biti vegetarijanac cijelu naciju može zaviti u crno.

U Hrvatskoj je potpuno obrnuto, teško je ne biti peder. Generalno, dovoljno je raditi ono što voliš i ne raditi ono što ne voliš, ne pitajući ostatak svijeta što misli o tome. Što god da napraviš, vrlo vjerojatno ćeš ispasti peder. Zanimljivo da se i "peder" i "Srbin" koriste kao pogrdni izrazi

Mislite li da pretjerujem i banaliziram, izazivam vas da nešto od ovoga testirate u praksi. Dok u kuhinji na poslu točite kavu u šalicu, sasvim slučajno prolijte malo sastrane i istovremeno opsujte boga, pa pažljivo promotrite reakcije kolega. Ili spomenite da vam dvoje djece ima dva različita oca, a niti s jednim od tih očeva ne živite. U neobaveznom razgovoru, ako ste žena, spomenite da baš i ne volite djecu, da vas veza sputava i da ste odlučili da ne želite biti majka.

Pohvalite pred svima kolegicu zbog vrhunski obavljenog posla i onda pokušajte uvjeriti ostale kolege da to nije zato što ona ima velike sise i da je samo želite povaliti. Tijekom razgovora o sinoćnjoj prevažnoj utakmici hrvatske reprezentacije spomenite da je sinkronizirano plivanje jedini sport koji intenzivno pratite, pa javite kakva je bila reakcija. Kad vas netko kao ženu pita koji vam je hobi, recite da već deset godina trenirate u teretani i da ste išli na natjecanje u bodybuildingu, pa onda recite da pretjerujem. Kad se potegne priča o najdražem filmu, kao samosvjestan muškarac recite da najviše volite "Mostove okruga Madison" i da svaki put plačete tijekom filma.

U Hrvatskoj je teško ne biti peder

Ili, kad kolegica svima u uredu pokazuje slike svog tek rođenog nećaka i kad se svi rastope od toga kako je mali sladak, kao žena koja ne puši te fore recite da mali izgleda kao kombinacija E.T.-a i Dannya deVita. Kad vas netko pita gdje ste bili na moru, recite da mrzite more i vrućine, a da ste već dvanaestu godinu zaredom ljeto proveli u Delnicama. Ako mislite da ne privlačite dovoljno pozornosti, jedno jutro ušetajte u ured s koferom gitare, saksofona ili violine. Kad petkom nakon posla s kolegama sjednete u birtiju, nakon što svi naruče svoje omiljeno osvježavajuće alkoholno piće, naručite čaj od kamilice i pokušajte u gomili pronaći jedan nezačuđen izraz lica.

Kad vam netko kaže da ga podsjećate na onog voditelja s TV-a, recite da ne znate o čemu priča jer doma nemate televizor. Pa pokušajte usporediti je li ljudima čudnije to ili da ste odbili baš sve pozive za izlazak ovaj vikend jer vam je novi Jergovićev roman bio puno zanimljiviji.

Hrvati više vole top-down pristup. Nalaženje Hrvata među pederima. Definiraj što nekoga čini Hrvatom. Tko se ne slaže s tim, automatski priznaje da je peder, a time i Srbin

Ako nešto od ovoga prođe bez upitnih pogleda i začuđenih komentara, čestitat ću vam i priznati da pretjerujem. Na kraju ispada da je u Maleziji čak i jednostavnije ne biti prokazan kao peder. Dovoljno je redovito se brijati, izbjegavati odlazak u teretanu i nositi odjeću opskurnih proizvođača. Tri vrlo jasno definirana kriterija koje je poprilično lako zadovoljiti.

U Hrvatskoj je potpuno obrnuto, teško je ne biti peder. Generalno, dovoljno je raditi ono što voliš i ne raditi ono što ne voliš, ne pitajući ostatak svijeta što misli o tome. Što god da napraviš, vrlo vjerojatno ćeš ispasti peder. Zanimljivo da se i "peder" i "Srbin" koriste kao pogrdni izrazi. Pogrdni sinonimi za negativne karakterne osobine, različitost i za sve što se ne uklapa u viziju nazadne europske katoličke vukojebine. Da me netko sad pita koje su najbitnije stvari kojima treba podučiti djecu, rekao bih da ih treba motivirati da postanu Srbi kad odrastu. Treba ih i malo zastrašivati. Pa im, umjesto Babarogom, treba zaprijetiti da nikad neće narasti i da će zauvijek ostati Hrvati ako ne budu dobri. Nažalost, većinu nas su ipak plašili Babarogom. Zbog toga smo sami morali naučiti da se Hrvatom rađa, a Srbinom postaje. Isto kao što se i homoseksualcem rađa, a pederom postaje.

Ne bih htio razočarati sve one koji su od naslova dovde došli kroz gomilu teksta, željno iščekujući konačan odgovor na pitanje kako postati peder. Vrlo je jednostavno, potrebno je napraviti samo dvije stvari. Odrasti. I prestati vjerovati u Babarogu.

Nakon slijeganja dojmova poslije jubilarne 90. dodjele filmskih nagrada Oscar, podsjetimo se na neke trenutke koji su doprinijeli LGBT vidljivosti na tom događanju čiji je izravan televizijski prijenos pratilo oko 26,5 milijuna ljudi.

Prvi značajan moment bila je pobjeda čileanskog filma "Una Mujer Fantástica" redatelja Sebastiána Lelia, u kategoriji najboljeg stranog filma. Priča je to o transrodnoj Marini Vidal čiji partner Orlando iznenada umire, nakon čega se ona mora suočiti sa surovom stvarnošću u kojoj postaje predmetom sumnje Orlandove obitelji i detektiva koji istražuje njegovu smrt, kao i žrtva transfobije.

{youtube}1B0LqlV3YmE{/youtube}

Marinu, inače, tumači također transrodna glumica Daniela Vega koja je u nedjelju ušla u povijest postavši prva transrodna prezenterica na dodjeli Oscara, i to najavom izvedbe pjesme Sufjana Stevena " “The Mystery of Love” iz filma gej tematike “Call Me By Your Name” koji je, između ostalog, bio nominiran i u kategoriji najboljeg filma.

{youtube}doEYVHOD9Mw{/youtube}

Spomenuti je film dobio nagradu u kategoriji najboljeg adaptiranog scenarija koji potpisuje legendarni James Ivory, od nedjelje i najstariji dobitnik Oscara. 89-godišnjem Ivoryju ovo je prvi Oscar, ali ne i prva nominacija – u kategorijama najboljeg redatelja bio je nominiran triput: 1985. za "Sobu s pogledom", 1992. za "Howards End" i godinu kasnije za "The Remains of the Day".

Ivory je na pozornicu došao u košulji s crtežom lika glavnoga glumca Timothéea Chalameta (također nominiranog za najbolju mušku glavnu ulogu) koji u “Call Me By Your Name” tumači mladog Elija Perlmana, a između ostalih zahvalio se "svojim životnim partnerima kojih više nema".

{youtube}jDoIOo8GMvY{/youtube}

Zgodan je bio i govor producentice Darle K. Anderson i suredatelja Adriana Moline koji su kući ponijeli zlatni kipić za "Coco", najbolji animirani film. Naime, ona je posebno zahvalila "svojoj stijeni, svojoj supruzi Kori Rae", a Molina svom suprugu Ryanu.

{youtube}cClLL7f3H8k{/youtube}

Inače, u fokusu ovogodišnje dodjele Oscara bila je kampanja "Time's Up" kojom se želi stati na kraj seksualnom zlostavljanju i nejednakosti ne samo u Hollywoodu, već i u svim radnim okruženjima diljem svijeta, te podzastupljenost žena u filmskoj industriji. Na to je najefektnije upozorila Frances McDormand koja je u nedjelju zasluženo osvojila svoj drugi Oscar za najbolju glavnu žensku ulogu u filmu "Three Billboards outside Ebbing, Missouri".

Ona je u govoru zahvale pozvala sve žene nominirane u svakoj kategoriji da joj ukažu čast i ustanu zamolivši Meryl Streep da to učini prva ("Meryl, ako ti to napraviš prva, sve će"), nakon čega je apelirala na sve ostale da podrže inkluzivnost u filmskoj industriji.

{youtube}-86vgvZGMs4{/youtube}

Sve ostale dobitnice i dobitnike potražite ovdje.

Željka Markić i njezina udruga U ime obitelji tvrde da su žrtve bezočnih laži, manipulacija i netočnih interpretacija. Iza te podmukle agende stoji, dakako, većina medija u Hrvatskoj, ali spomenute "žrtve" sumnjaju da su se s njima u kolo uhvatile i političke te interesne skupine koje tako nastoje spriječiti njihove plemenite aktivnosti usmjerene na dobrobit i kvalitetu života svih nas.

Kako bi to dokazali, prikupili su i pobrojali vrtoglavih 389 članaka (311 iz elektroničkih, a 78 iz tiskanih publikacija), objavljenih u razdoblju od tri tjedna, točnije, od 13. siječnja do 4. veljače. 2018. i o svemu obavijestili Agenciju za elektroničke medije, saborski Odbor za medije, saborske klubove i zastupnike te pučku pravobraniteljicu.

Žale se kako je "ova najnovija kampanja blaćenja intenzitetom podsjetila na medijsku kampanju blaćenja kojoj su U ime obitelji i Željka Markić bili izloženi neposredno prije referenduma o braku" i dodaju:

"Držimo da i ova difamacijska kampanja ima za cilj stvoriti lažnu, negativnu sliku o U ime obitelji i otežati djelovanje udruge i njezinih podupiratelja u hrvatskom društvu – što predstavlja zabrinjavajuće ograničavanje slobode govora i udruživanja građana", te " izražavaju zabrinutost zbog mogućnosti da u organiziranju i vođenju ovakve kampanje blaćenja sudjeluju i političke i interesne skupine koje tako nastoje spriječiti aktivnosti U ime obitelji za zaštitu zlostavljanih žena, a protiv ratifikacije štetne Istanbulske konvencije, za promjenu izbornog sustava, zakonsku zaštitu neradne nedjelje te druge aktivnosti udruge".

I Ladislav Ilčić na popisu onih koji blate Željku Markić

Na 30 stranica crne liste Željke Markić nalazi se glavnina srednjestrujaških medija, ali i više neprofitnih, među kojima, naravno, i Crol.hr. Nažalost, imamo samo dvije nominacije za packe gore spomenutih institucija. Prvi je "Mima Simić dobila spor protiv Željke Markić koja je proglašena krivom za klevetu" (možda nije? Ili ta vijest nije ni trebala doći do javnosti?), a drugi "Istraživanje: Ključni razlozi uzleta konzervativnog religijsko-političkog pokreta u Hrvatskoj", o istraživanju objavljenom u časopisu Politička misao.

Zanimljivo je da je u brojnim slučajevima riječ o komentarima, intervjuima i/ili izjavama raznih sugovornika na (tad) aktualne teme poput ratificiranja Istanbulske konvencije ili objašnjenja Ladislava Ilčića o ponašanju žena u raznim fazama menstrualnog ciklusa. Vrhunac apsurda Markić i njezino društvo dosežu navođenjem izjave samog Ladislava Ilčića (!) iz intervjua za N1: "Markić je isključiva, ona se voli svađati, ja volim surađivati".

Kad portal Željke Markić, recimo, namjerno obezvređuje institut životnog partnerstva ili kad ona svjesno obmanjuje javnost, otvara pipu za izlijevanje hektolitara mržnje prema neistomišljenicima ili, primjerice, hvali srpskog političara koji smatra da je RH "nastala na genocidu" samo zato jer je notorni homofob (a navedeno je samo djelić vrha sante leda), onda je to, valjda, u redu

Također, u nekima od "spornih" tekstova Markić i/ili U ime obitelji spomenuti su tek ovlaš, u određenom kontekstu, a ponegdje je naprosto preneseno i transkribirano njezino gostovanje u HRT-ovoj emisiji "Otvoreno" i kratak verbalni okršaj s ministricom kulture Ninom Obuljen-Koržinek. Iz potonjeg se dade zaključiti kako mediji ne bi smjeli prenositi niti prepričavati njezine izjave iz – drugih medija ili, u ovom slučaju, s javne televizije.

Ili bi smjeli, ali valjda uz odgovarajuće izraze divljenja kako to, uostalom, gotovo svakodnevno, čini narod.hr.

Za "sliku u javnosti" ne trebaju im ni mediji ni političke i interesne skupine

Priličan broj tekstova na koje se žale Markić i UIO jesu oni koji su se odnosili na tekst Anele Todorić koja je za Markićkin portal napisala kolumnu u kojoj se požalila da su "osim istospolnih zajednica, muškarac, žena i pas u krevetu, slike koje sve češće gledamo na našim televizorima" pa indirektno i osudila sve koji kućne ljubimce smatraju članovima obitelji.

To je tema u kojoj su, nećemo se lagati, brojni mediji zabilježili golemi promašaj jer su te izjave neoprezno stavili u usta samoj Željki Markić, na što su po društvenim mrežama masovno krenule cirkulirati fotomontaže i memei iz kojih se moglo zaključiti upravo to, što naprosto nema nikakvog smisla i kontraproduktivno je. Jer ruku na srce, želite li ukazati da dotična gospođa, primjerice, a) priča besmislice, b) govori neistine, c) promiče netrpeljivost prema LGBT populaciji ili d) priča besmislice, govori neistine i promiče netrpeljivost prema LGBT populaciji, postoji dovoljno provjerljivih činjenica koje govore tome u prilog.

Vrhunac apsurda Markić i njezino društvo dosežu navođenjem izjave samog Ladislava Ilčića iz intervjua za N1: "Markić je isključiva, ona se voli svađati, ja volim surađivati"

No, kad portal Željke Markić, recimo, namjerno obezvređuje institut životnog partnerstva ili kad ona svjesno obmanjuje javnost, otvara pipu za izlijevanje hektolitara mržnje prema neistomišljenicima ili, primjerice, hvali srpskog političara koji smatra da je RH "nastala na genocidu" samo zato jer je notorni homofob (a navedeno je samo djelić vrha sante leda), onda je to, valjda, u redu.

Zapravo i jest, jer za sliku kakvu o sebi stvaraju pred jednim dijelom javnosti nisu potrebni ni drugi mediji ni političke i interesne skupine.